Karadžićeva odluka da ide na referendum povodom plana Kontakt grupe dovela ga je u situaciju zatočenika odluke istog tog referenduma. Bitka na brvnu između NATO i UN se nastavljala, uz postepenu premoć NATO.
Karadžić je postao zarobljenik rezultata svog referenduma. Kada narod odluči ovako ili onako, njihovi **izabrani** lideri ne mogu da opozovu rezultat referenduma, a da time ne sruše iluziju o **demokratiji**. Znači, on je bio zarobljenik rezultata referenduma isto kao što je KG bila zarobljenik svoje sopstvene retorike.
PRETNJE KOLJEVIĆU
CELA oblast ponovo se vratila ratu i kršenju sporazuma o prekidu vatre. Posle incidenta sa pucanjem na tramvaj izgledalo je da se situacija drastično pogoršava. Izgleda da nije bilo nijednog dela Bosne u kome nije pokazivana spremnost da se prekrši prekid vatre. Bilo je to sredinom oktobra 1994. negde oko 15-og. Armija BiH i Vojska RS napadali su jedni druge iz sve snage, boreći se za visove severno od Sarajeva, na Čemerskoj planini.
Bio je to dan u kome smo bili vrlo angažovani. U isto vreme u Sarajevo je stiglo 15 američkih vojnih savetnika, da bi otpočeli sa procesom integracije vojnih snaga Federacije u jednu koherentnu borbenu silu. Na drugom mestu, u Goraždu, Srbi su otvorili vatru na jedan lokalni konvoj sa humanitarnom pomoći i jednog vozača ubili, a drugog ranili. Bili smo u našoj kancelariji kada je Rouzu stigao izveštaj o ovome. On se razbesneo i naredio mi je da telefonom pozovem Srbe i da im kažem da ćemo udariti na njih.
Visio mi je o ramenu kao majmun dok sam okretao broj telefona na Palama. Dr Karadžić nije bio tamo, ali profesor Koljević jeste. Nisam mnogo razmišljao pre nego što sam počeo da govorim....
Koljević je potpuno poludeo. Mogao sam da zamislim njegovu reakciju. Slušalica se usijala dok je pretio da će spaliti Baščaršiju do temelja. Najmanje što mogu reći je da sam bio zaprepašćen i brzo sam spustio slušalicu. Počela je da me obuzima sumnja da sam pogrešno razumeo, ali o tome nisam govorio Rouzu. U stvari, bio sam toliko zabrinut da sam, posle nekoliko minuta, ponovo pozvao Koljevića. Još uvek je penušio i rekao mi je da je u Republici Srpskoj proglašen najviši stepen pripravnosti, da očekuju bombardovanje od strane NATO i da je sada počeo rat sa UN. Srce mi je sišlo u pete. Trebalo mi je prilično vremena da umirim Koljevića i da ga uverim da nismo mislili na sveobuhvatni vazdušni udar, već samo na odmazdu protiv onih koji su napali konvoje. Na kraju se smirio i pripravnost najvišeg stepena u RS je povučena.
MUSLIMANI KRŠE DOGOVOR
U MEĐUVREMENU, pošto su ponovo otpočele operacije, Bosanci su direktno odbili da povuku oko 500 vojnika iz demilitarizovane zone na Igmanu. Još gore, počeli su sa ofanzivom u pravcu juga, sa namerom da prekinu put za snabdevanje VRS kroz Trnovo. Kontakt grupa je saopštila Karadžiću da **nema promene mapa**. Haris Silajdžić se žalio da se već dve godine skoro 2.500 ruskih vojnika bori na strani Srba. Ali, onda su, 22. oktobra, pristali da se povuku sa Igmana. Sledećeg dana, UN su optužile bosansku vladu da širi svoju liniju fronta, kršeći tako sporazum o prekidu vater od 8. juna. Sve u svemu, napravila se velika zbrka.
Izgledalo je da se situacija oko nas pogoršava, ne samo zbog aktivnosti zaraćenih strana, već i zbog značajnih političkih pomeranja u rat upletene međunarodne zajednice. Bitka na brvnu između NATO i UN se nastavila, uz premoć NATO. NATO je, 26. oktobra, dobio od UN veću slobodu u preduzimanju vazdušnih napada. Ubuduće, NATO je bilo dozvoljeno da bez najave preduzima vazdušne udare protiv dva ili tri srpska cilja, ako u njima ne bi došlo do civilne kolateralne štete i ako je reakcija bila prikladna i proporcionalna srpskoj provokaciji.
Kao da ovo već nije bilo dovoljno loše, ludorije zaraćenih strana su dodatno doprinosile ovoj haotičnoj slici. Ono što je počelo kao ograničeni napad iz Bihaća od strane 5. korpusa vojske BiH, kojom prilikom je zauezta srpska kasarna na Grabeškoj visoravni, pretvorilo se u kompletan poraz 2. krajinskog korpusa VRS, koji je pobegao pred odlučnim napadom Muslimana i izgubio, za manje od nedelju dana, oko 200 kvadratnih kilometara teritorije južno od Bihaća i Une.
GRANATE NA HOLIDEJ IN
JUŽNO od Sarajeva vojska BiH je značajno napredovala u pravcu Trnova. Komandant sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, Dragomir Milošević, pretio je da će obnoviti napade na Sarajevo, što je primoralo UN da zapreti vazdušnim udarima. Pogoršana situacija navela je Karadžića da zatraži kontraonfanzivu protiv Dudakovićevog 5. korpusa, kako bi se povratio izgubljeni teren oko Bihaća i ponovo osvojio Kupres.
Dok se sve ovo dešavalo, pakovao sam svoje torbe. Rouz je sutradan odlazio na jednonedeljni odmor u UK i uspeo sam da se prišljamčim uz ovo putovanje i da izbegnem da me ostave **radi svake eventualnosti**. Odmor mi je bio očajnički potreban, jer sam bio na Balkanu pet meseci i bez odmora od Balkana. Bio sam vrlo umoran i iscrpljen. Grip me je gadno iscedio, kao i beskrajno preganjanje sa Zameticom i ostalima.
U nedelju, 13. novembra, uskočili smo u vozila i napustili Sarajevo, koje je odjekivalo od paljbe topova i eksplozija.
Na radiju u kolima za pratnju čuli su se nejasni, uzbuđeni glasovi iz Sarajeva. Ipak se probila El Pijeva lozinka; izgledalo je da su on, Tim Spajser i drugi, upravo ulazili u kola i kretali perma Holidej Inu, gde se nešto dešavalo.
Rouz mi je, u Splitu naredio da se povežem sa Mladićem i da utvrdim šta se desilo. Nisam mogao da dobijem vezu sa njim, pa sam razgovarao sa Inđićem, koji mi je ispričao njihovu verziju. Naravno... oni su odgovarali na provokaciju! Ispostavilo se da su Srbi sa druge strane Miljacke raketirali južno krilo Holidej Ina. Usledila je snažna paljba sa obe strane i novinari u hotelu su se uspaničili. El Pi, Spajser i još jedan ili dvojica koji su otišli da vide šta se može uraditi, morali su zbog paljbe da se sklone u jednu od oštećenih soba u južnom krilu. Prema El Piju, hrabri i odlučni novinari su teturali po hotelu kao kokoške bez glave.
Srećom, izgleda da se situacija smirila istom brzinom kojom se i pogoršala, pa sam krenuo na svoj prvi odmor.
DOLAZE PO TEBE
ČUDNO je kako se pipci bosanskog rata mogu protegnuti i ščepati te čak i u londonskom pabu.
Vratio sam se kući oko tri i nameravao sam da se tiho
ušunjam, ali dok sam se približavao ulaznim vratima, ona su se naglo otvorila. Pojavila se moja majka, koja je izgledala vrlo uzbuđeno i uznemireno. Preko ramena je bila ogrnuta ćebetom i skoro da je poskakivala u mestu, vičući: **Brzo, brzo, Miloše! Dolaze po tebe! Dolaze po tebe!**
NASTAVLJA SE