Avgusta 1995. Srbi su izbačeni iz Krajine bez borbe, što je bila potvrda Karadžićevog stava
Srbi su dali isti takav orden Toniju Bleru, kada je, krajem 1997, bio u poseti BiH, za njegove napore u postizanju mira. Zaista bizarno, kada uzmeš u obzir da se rat završio osamnaest meseci pre nego što je Bler došao na vlast. Glavna razlika je da su do tada ordeni bili iskovani i on je dobio pravu stvar. Siguran sam da pajkani iz Ministarstva odbrane ovo još nisu povezali.
UMORNI OD **MIRA**
SUTRADAN smo Gaj Levender i ja bili potpuno spremni za odlazak. Muvali smo se u kancelariji za osoblje, čekajući da se ja oprostim sa Smitom. Došlo je do drame u Goraždu: dva britanska vojnika su naletela na minu. Situacija je bila kritična i bilo je potrebno da tamo hitno pošaljemo helikopter. Tom je telefonirao u Han Pijesak. Imao je muke da dopre dalje od Rajka na telefonskoj centrali i mučio se kao lud. Bilo je frustrirajuće i nije trebalo da se ja umešam. Zadatak je sada bio Tomov i nije imao veze sa mnom, ali britanski vojnici su bili povređeni i bila im je potrebna pomoć. Zgrabio sam telefon i rekao Rajku da hoću da mi odmah da vezu sa pukovnikom Panđićem. Godinama sam poznavao Panđića, njihovog vazduhoplovnog oficira. Za pet minuta sredili smo dozvolu za direktni let helikoptera u Goražde, bez prethodne srpske inspekcije. Onda smo Gaj i ja otputovali.
Poslednju noć na Balkanu proveo sam opijajući se sa Bobom Edžom i sećajući se starih vremena. Sutradan me je odvezao na aerodrom i ispratio. **Herkules** se s treskom spustio u Linehamu, po mrklom mraku i provali oblaka.
Vrteo sam se tu jedan sat, pitajući se da li će se pojaviti moj prevoz. Pojavio se, a vozač je bila jedna krupna sredovečna žena - civilni šofer iz automobilskog parka u Olderšotu. Kada smo krenuli na istok još uvek je pljuštalo; sećam se da smo razgovarali o vremenu. Ostavila me je na trotoaru, okruženog torbama, još uvek u uniformi i skroz pokislog. I to je bilo sve. Kraj misije.
Trebalo je da odem sa Rouzom. Bilo je mučno gledati kako se Sporazum o prekidu neprijateljstava urušava. Takođe je bilo mučno posmatrati kako UN gube bitku na brvnu sa NATO. LJudi su se zasitili, dosadilo im je laganje zaraćenih strana i želeli su da se sve već jednom završi. Dugi, neravni, krvudavi put do mira, koji nas je sve toliko iznurio, prestao je da bude atraktivna opcija. Bio je isuviše naporan. **Uništavanje pojedinačnih tenkova nije vođenje rata**, rekao je admiral Lejton Smit Rouzu. Zato su prestali da **uništavaju pojedinačne tenkove** i krenuli lakšom opcijom, da stvar konačno reše vođenjem rata. Etos NATO je pobedio etos UN. To je tužno.
GREŠKA SRBA
SVE ovo je bilo lako predvideti. Srbi su blokirali sami sebe svojim glasanjem protiv plana Kontakt grupe. Pošto su shvatili svoju grešku, pokušali su sa globalnim rešenjem, koje je uključivalo predaju Krajina i svođenje srpske teritorije na 31 posto Bosne. Međunarodna zajednica nije na ovo reagovala, zbog čega su Srbi pokušali da reše stvar vojnom akcijom - pokušajem da zauzimanjem Bihaća ubrzaju predaju istočnih enklava, a time i kapitulaciju bosanske vlade. Rouz nije dozvolio da ova taktika uspe. Pošto nisu imali drugih opcija, Srbi su potpisali Sporazum o četvoromesečnom prekidu neprijateljstava, koji je takođe pripremio Rouz, kao prvi korak da se osigura trajno političko i teritorijalno rešenje. Zajednica je propustila da učini ma šta, dok se istovremeno odvijalo tajno snabdevanje Hrvata i Muslimana u pripremanju za neizbežnu prolećnu ofanzivu. Događaji su primorali Ruperta Smita da uzjaše konja zvanog Rat.
Srbi su zauzeli Srebrenicu i Žepu, verovatno da bi oslobodili trupe koje su im bile potrebne za borbe na drugim mestima i da bi pripremili **oblikovanje** neizbežnog teritoraijalnog ishoda. Zajedničkom muslimansko-hrvatskom ofanzivom, početkom avgusta 1995, hrvatski Srbi su izbačeni iz Krajine bez borbe, što je bila potvrda Karadžićevog stava **globalnog rešenja** iz oktobra 1994. - da se može bez Krajina. Pošto su ostali bez ikakvih drugih opcija, Srbi su bili prinuđeni da se povuku i prihvate linije i oblik plana Kontakt grupe iz juna 1994. To je manje-više, bilo ozvaničeno Dejtonskim sporazumom. Rat je vođen još godinu i po dana bez ikakvog razloga.
PROCENE MLADIĆA
TAKO se to dogodilo, bar spolja gledano. Ali, ako zaista želiš da razumeš šta se desilo onda moraš sve da analiziraš detaljnije i da utvrdiš šta se događalo u dubini, ispod spoljnih manifestacija. Početna tačka za ovakvu analizu je jedan komentar koji je Mladić izrekao nekoliko nedelja pre mog odlaska. Rekao sam mu da će Srbi izgubiti bitku za Bihać. Složio se sa ovim i dodao:
**Mi smo bolji borci od njih. Ali, oni su bistriji od nas**. Ove reči sam dobro zapamtio.Takođe sam dobro zapamtio Bihać, koji je bio najvažniji. Stalno mi je nedostajao jedan delić za slagalicu, koji me je progonio i zbog koga nisam mogao da objasnim šta se dešavalo ispod površine. Nedavno sam čavrljao sa jednim slobodnim novinarom, Robertom Adamsom o Bihaću. Neočekivano od njega sam dobio taj nedostajući delić, koji me je oborio s nogu. Radilo se zapravo o jednostavnom pitanju: **Da li zaista misliš da bi Dudaković bio toliko glup da ode u napad tako daleko prema jugu? To ne bi imalo nikakvog smisla**.
Bio je u pravu. U vreme napada Dudakovićevog 5. korpusa preko Une, koji je naterao VRS na povlačenje i napuštanje dugačkog uskog pojasa terena prema jugu, od nekih 200 kvadratnih kilometara, mi u Komandi za BiH smo pretpostavljali da su Srbi pobegli tako brzo da je Dudaković zauzeo više terena nego što je mogao da zadrži. Sam Mladić je ovaj teren nazivao kamenitom, jalovom pustoši, mestom koje je jedino pogodno za zmije. Prema tome, zašto je izvršen napad u tom pravcu? Nismo se potrudili da ovo sagledamo kao deo šire celine. Mentalno smo još uvek razmišljali površno, instinktivno reagujući na svaku novu krizu i nismo se potrudili da posvetimo vreme analizi onoga što se stvarno događalo. Da bi razumeo o čemu ti govorim, treba da se prisetiš drugih delova slagalice.
Nastavlja se