Osvajačke ambicije

ZADOJENA velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a "naoružana" državnim i istorijskim pravom, "hrvatska akademička mladež", iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina, "nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija, Hrvatske zemlje". Jedan od sledbenika tog, kako ga je nazvao Franja Rački, "specifičnog Hrvatstva" napisao je "da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu".

Krajem 1875. hrvatski studenti starčevićanskog opredeljenja izjavili su da su Bosna i Hercegovina pozadina Dalmacije i da pripadaju zemljama Zvonimirove krune. Oni su objavili zemljopisnu kartu pod naslovom: "Hrvatska država, izdana prigodom 800. godišnjice krunidbe Zvonimira, kralja svih Hrvata", koja obuhvata osim tadašnje kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije još i Istru, Korušku, Kranjsku, veći deo Štajerske, Bosnu i Hercegovinu do Drine, kao i deo koji je 1878. godine priključen Crnoj Gori. U zemljopisu Bosne koji je 1878. objavio istoričar Vjekoslav Klaić, simpatizer Stranke prava, proglasio je stanovništvo Bosne i Hercegovine hrvatskim, a u Hrvate je ubrojao "muhamedovske Hrvate". Za "kršćanske Hrvate", tj. za rimokatolike ili Latine i za "grčko-istočne Hrvate" tj. za Srbe, napisao je da su izgubili slobodnu volju zato što su vekovima robovali.

Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je 1879. godine knjigu "Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda", u kojoj je napisao da su Hrvatima naseljene i da su "stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom kotorskom, vilajet Bosna t.j. Bosna s Turskom Hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Šistoričar Kristijan JohanĆ Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija, napokon i Crna Gora sa sjevernom Arbanaskom".

TeŽnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem pisao Račkom 24. marta 1878. godine; "Naši ljudi zagledali su se u Bosnu i Hercegovinu k'o štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek samo o tomu radi, da nas zametne da vječiti anatema anemije na nas baci!"

Nepunih dvadeset godina ranije, 1859. i 1860, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima, Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu Johanu Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina, uz pomoć Hrvata i Vojne krajine, "pasti u ruke kao zreli plod."

U jednom govoru koji je 1890. održao poznati hrvatski pesnik i istaknuti član Stranke prava August Harambašić predvideo je da će se od Triglava do Timoka, od Soče do Balkana oriti usklik "živela Hrvatska".

Velikohrvatska nastojanja došla su do izražaja i u programima Stranke prava. Tako je u programu te stranke, koji je prihvaćen na velikoj stranačkoj skupštini održanoj u Zagrebu 26. juna 1891, a koji je potpisao Ante Starčević sa 250 svojih pristalica, u prvoj tački rečeno: "Stranka prava, stojeć na temelju državnog prava i narodnoga načela, radit će svim zakonitim sredstvima da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rijeci s kotarom i u Međumurju, Bosni, Hercegovini i Istri, sjedini u jedno samostalno državno tijelo u okviru Habsburške monarhije, te će podupirati svom snagom nastojanje braće Slovenaca, da se i slovenske zemlje ovomu državnomu tijelu prikupe." U prvoj tački pravaškog programa iz 1894. godine rečeno je: "Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti: uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rieke, Međumurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške monarhije."

Kad se kaže "uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske" i sjediniti je s pomenutim oblastima, to pretpostavlja činjenicu da su te oblasti nekad bile zajedno. Međutim, u želji da stvore veliku Hrvatsku, pravaši su ne samo u ovom programu već i u mnogim drugim slučajevima falsifikovali istorijske činjenice.

Po teritorijalnim zahtevima Hrvata mogu se razlikovati tri kategorije zemalja. U prvu spadaju zemlje koje čine "realni opseg", a to su ondašnja Hrvatska i Slavonija sa gradom Rijekom i okolinom. U drugoj su zemlje na koje je polagano tzv. virtuelno pravo, a to su Međumurje, Dalmacija, Kvarnerska ostrva, deo Istre i severozapadni delovi Bosne. U trećoj kategoriji su zemlje koje su velikohrvatski krugovi želeli da vide u sastavu Hrvatske na temelju "hrvatskog državnog i istorijskog prava". U takve su pravaši u programu iz 1894. godine uvrstili Štajersku, Korušku, Kranjsku i čitavu Bosnu i Hercegovinu, premda one nikad nisu bile u sastavu Hrvatske.

(Nastaviće se)