Asimilacija Srba u Hrvate

JOVAN Skerlić je u članku "Današnji nacionalizam" (1912), prikazujući rad "Međunarodne lige za odbranu prava naroda", koju je vodio pariski istoričar Ernest Deni, naglašavao razliku između "prava naroda", kao subjektivnog i savremenog načela slobodnog izbora, i "načela narodnosti", koje je, kako je Skerlić tvrdio, bilo objektivno, zastarelo, oslonjeno na prošlost, naročito na srednji vek. U ovom tekstu, pisanom neposredno pošto je Austrougarska potisnula srpsku vojsku iz severne Albanije, Skerlić je, naime, dokazivao da su se velike sile, na Londonskoj konferenciji, u stvaranju Albanije, sasvim pogrešno oslonile na "načelo narodnosti". Taj pokušaj će propasti, jer kod Albanaca nema "intimne volje i želje" da imaju svoju, nacionalnu državu: "'Nacionalnost' ulazi u sferu prava kao nešto čisto subjektivno. Neka pokušaju pravnici sa Konferencije ambasadora da je definišu spolja!" U zaključku, Skerlić se u potpunosti opredeljuje za "svakodnevni plebiscit", isključujući iz njega čak i ono što je, kao objektivna merila, priznavao i sam Renan:

"I ne samo u zemljama još nerazvijenim, kao što su balkanske zemlje, no i u daleko većim i starijim državama, nemoguće je rešavati sporna nacionalna pitanja na osnovu 'nacionalnog prava', koje je apstraktno, relativno, rastegljivo, no samo na osnovu 'demokratskog prava' (kurziv J. Skerlića), prava naroda, prava koje svaki narod ima da se sam opredeljuje, da sam bira sebi formu državne uprave, zakone, veru, običaje, da živi kako sam nalazi za najbolje i najkorisnije, a to sadrži u sebi sve osobine plebiscita".

NA RENANOVO tumačenje nacionalne ideje pozivao se i Jaša Tomić, središnja ličnost u političkom životu Srba u južnoj Ugarskoj, i vođa Srpske narodne radikalne stranke u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. Pisao je da je nacija duhovna, kulturna zajednica koju određuju zajedničke uspomene, zajednička stradanja u prošlosti i volja da se u sadašnjosti deli zajednička sudbina. Slično Skerliću i Cvijiću, i Tomić je bio socijalista koji se okrenuo radikalizmu; on je, međutim, iz Renanovih ideja izvodio drugačije zaključke.

U OBIMNOM članku "Kako se zovemo (srpsko i hrvatsko pitanje)", napisanom pod utiskom pogroma nad Srbima u Zagrebu iz 1902. i zagrebačkog Veleizdajničkog procesa iz 1909, Jaša Tomić je, pošto je proučio najraznovrsnije teorije o naciji (Paskvale Mančinija, Valtera Bedžhota, Adolfa Tjera, Georga Jelineka, Ota Bauera, Gligorija Geršića, Milovana Milovanovića i Slobodana Jovanovića), zaključio da Srbi i Hrvati nisu dva imena istog naroda. To je bilo sasvim suprotno onome što su tvrdili Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Milovan Milovanović, Stojan Novaković i naročito Tomićevi suparnici iz zagrebačke Srpske narodne samostalne stranke, osnivači Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević i Bogdan Medaković.

JAŠA Tomić je, naime, priznavao da su Srbi i Hrvati vrlo bliski narodi, ali je potom opširno dokazivao da su ih razdvajali svi oni činioci koji su se uzimali kao merilo postojanja nacije: istorija, književnost, običaji, volja najširih slojeva. On je, štaviše, verovao da je ideja o jedinstvu "Srbo-Hrvata" bila sračunata na to da na duži rok asimiluje Srbe u Hrvate; po njegovom mišljenju, bila je to "možda najsudbonosnija pogreška srpska u ovom veku što su političari srpski naišli na ovaj lepak".

IZ FRANCUSKE, međutim, nisu dolazile samo ideje o naciji kao "zajednici volje". Emil Oman, još jedan profesor Sorbone na čija su se dela srpski intelektualci pozivali, u članku "Srpsko-hrvatska narodnost", koji je "Srpski književni glasnik" objavio 1914, skoro sasvim je sledio strukturu Renanove besede "Šta je nacija". Tvrdio je da se u propovedanju jedinstva "Srbo--hrvata" ne bi trebalo pozivati na geografsku bliskost ili istoriju, nego na volju naroda, ili, kako se u tekstu kaže, na "pravi kriterijum narodnosti, narodno priznanje". Oman je, međutim, verovao da bi u Makedoniji princip "slobodne volje", posle 40 godina egzarhijske propagande, bio na strani Bugara. Zato je trebalo da se državi prepusti da u Makedoncima, koje je on smatrao Slovenima srpske tradicije, postepeno obnovi i učvrsti srpski identitet. U još jednom tekstu o istoj temi Oman kaže:

"Kada mi, Francuzi, učimo male Overnjance našem književnom jeziku, mi i ne mislimo da ih time ugnjetavamo, niti to oni nalaze; učeći male Maćedonce vašem pravilnom jeziku, vi ih time još manje ugnjetavate, jer između srpsko-hrvatskog jezika i većine maćedonskih dijalekata ima manje razlike nego između klasičnog francuskog jezika i dijalekata u srednjoj i južnoj Francuskoj. Isto tako, zar ćete vi vršiti pritisak na nacionalnu svest jednog đaka iz Prilipa, ako mu budete govorili o svom narodnom junaku Kraljeviću Marku, koji je takođe i njegov, koji je vladao u Prilipu i čiji dvorovi se još tu nalaze".

POVERENjE u delovanje države u osnovi se, ponovo, zasnivalo na tumačenju nacionalnog identiteta kao promenljive kategorije i na uverenju da se on mogao menjati delovanjem ljudske volje. Razlika je bila samo u tome da li je ta volja dolazila odozdo, kao posledica demokratske odluke većine, ili odozgo, od političkih elita koje su vodile državu. Drevni obrazac zavetne nacije mogao se preobraziti i u republikanski i u hijerarhijski model.

SLIČNU veru u moć države da uobliči ljudske identitete pokazivao je i Slobodan Jovanović u drugom, prerađenom izdanju svog univerzitetskog udžbenika "Osnovi pravne teorije o državi" (1914). Razlikovao je "narod" od "narodnosti": "narod" bi bila "formalno-pravna", a "narodnost" "duhovno-istorijska zajednica". "Narod" čine "ljudi koji žive u istoj državi" i koji su "svi istoj vlasti potčinjeni"; pripadnici "narodnosti" povezani su "duhovnim vezama", nastalim zajedničkim istorijskim iskustvom, religijom, jezikom i geografskom bliskošću. Postoji i "pleme", kao "prirodna, krvna zajednica"; "narodnost" je, za razliku od njega, "duhovno-istorijska zajednica"

"Slobodna volja" ovde nije igrala važnu ulogu. "Narod" je, naime, "prinudna zajednica" nastala "jednom vrstom spoljašnjeg pritiska"; volja nije odlučivala ni o "narodnosti":

"Narod jeste prinudna zajednica, ali narodnost nije slobodna zajednica. Članovi iste narodnosti upućeni su jedni na druge nasleđenim duhovnim osobinama koje ne zavise od njihove volje. Njihova zajednica se ne osniva na jednom aktu volje... Ali dok je narod pravna, dotle je narodnost istorijska nužnost".