Jedinstvo pocepanog naroda

KONAČNO, i sam Nikola Pašić tvrdio je, na osnovu jezika, da su "Srbo-Hrvati" jedan narod. U rukopisu "Sloga Srbo-Hrvata", nastalom, kako se smatra, između 1889. i 1891, Pašić se nije mnogo trudio da za to jedinstvo pronađe druge dokaze; polazio je od toga da je ono sasvim razumljivo i očigledno. Jezik je bio, dakle, glavni činilac jedinstva i to zahvaljujući činjenici da su Hrvati prihvatili srpski književni jezik:

"No ako i dopustimo da postoji razlika u jeziku između srpskog plemena i bugarskog da oni mogu imati zasebnu književnost, to između jezika srpskog i hrvatskog plemena u književnosti ne postoji nikakva razlika (i ako postoji razlika u narečiju između srpskog i pravog hrvatskog plemena), jer je usvoje(no) srpsko narečje i za hrvatsku književnost i s tim izglađena u književnosti svaka razlika sem (pismena) bukvica".

POJAM "književnosti" u ovom dobu odnosio se na skoro svaki pisani iskaz, na sve što je imalo literarnu formu, a ne samo na "književnost" u današnjem smislu te reči; "bukvice" su, naravno, latinična i ćirilična pisma. Pod "pravim hrvatskim plemenom" Pašić je, po svoj prilici, podrazumevao "čakavce".

Glavna tema Pašićevog ogleda bilo je pitanje: ko će ujediniti "Srbo-Hrvate", Beograd ili Zagreb? U osnovi, kako Pašić primećuje, to je bilo pitanje da li će "tradiciona hrvatska politika" i "duh hrvatski", po pravilu oslonjen na Vatikan i Habzburgovce, "sabrati sve zemlje srpskog naroda", ili će ujedinjenje izvršiti Srbi, sa svojom borbom za nezavisnost, demokratiju, "slobodu, bratstvo i ravnenstvo".

SRPSKA nacionalna ideja toga doba bila je nerazdvojna od demokratije i zasnovana na savremenosti, na "prirodnom pravu", umesto na hrvatskom "istorijskom pravu". I Pašić je tvrdio da je ujedinjenje nužno jer će, pod pritiscima velikih sila, opstati samo velike državne jedinice.

U ovom Pašićevom tekstu posebno je naglašen značaj religije u uobličavanju nacionalne pripadnosti. Smatra se da je to bila posledica emigracije, posle bekstva od hapšenja u vreme Timočke bune (1883-1889). Tada se Pašić zbližio sa srpskim mitropolitom Mihailom i stekao podršku pojedinih ruskih slovenofila i zvaničnika. "Sloga Srbo-Hrvata" pisana je tako da bi se i njima svidela. Mitropolit Mihailo Jovanović bio je predstavnik osobene, pravoslavne struje u srpskoj nacionalnoj misli. Tu tradiciju u dobu uoči Prvog svetskog rata, nastaviće mladi besednik Nikolaj Velimirović; on nije slučajno isticao pravoslavnu inspiraciju političke misli Nikole Pašića.

STOJAN Novaković je, povodom srpske propagande u Makedoniji, pisao Svetislavu Simiću 1898: "Svi nas razlozi uče da na zastavu Beograda prikačimo našu najlepšu, najneosporniju i najapsolutniju tekovinu ovoga veka i novoga života - naš književni jezik". Srpski književni jezik on je tu nazivao "najvećim stvorom jugoslovenskog pokreta u 19. veku". Novaković je sa generacijama iz doba 1903-1914. delio jugoslovenske ideale; on ih je ispovedao još od svoje romantičarske mladosti. Jezik je, prema njegovom mišljenju, ipak bio osnov nacionalne pripadnosti. U svoju "Istoriju srpske književnosti" (1867, 1871) uključio je i književnost u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Dubrovniku, Slavoniji i Hrvatskoj, uz objašnjenje da je "za osnov uzeo oblast srpskog jezika". "Oblast srpskom jeziku ovako su odredili svi dosadašnji naučnici koji su se o toj stvari bavili, kao Vuk i Daničić od naših, Šafarik, Kopitar, Miklošič i Šlajher i t. d. od stranih. Nijedan pravi naučnik u novije vreme nije dvojio hrvatsko od srpskoga niti se to može po naučnim osnovima". Ideal kome je trebalo težiti bilo je "jedinstvo našega naroda pocepanoga".

KRAJEM 19. i početkom 20. veka Novaković je, međutim, kao državnik i diplomata, kako smo videli, znao da je vreme italijanskog i nemačkog jezičkog i književnog romantizma prošlo, i da su se i Nemačka i Italija u novom "dobu imperija" uključile u borbu za podelu teritorija i stanovništva. Odatle su poticale i njegove ideje o napuštanju "etnografskog sentimentalizma" i podeli Balkana na osnovu "ravnoteže snaga". I u odgovoru na Skerlićevu anketu iz 1914, o izboru zajedničkog književnog jezika Srba i Hrvata, tvrdio je da i u jezičkim reformama odlučujuću reč ima država ("Anketa o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti", SKG, 1914). U stavovima Stojana Novakovića o nacionalnoj ideji bilo je vidljivo dvojstvo između jezika, kao objektivnog merila, i uloge države kao svemoćnog arbitra.

SLIČNO dvojstvo se opažalo i kod Skerlića, ali između "slobodne volje" i jezika. U jednom članku o Dositeju Obradoviću iz 1911. pisao je da "narod čini narodom njegov jezik i njegova duša". Dve godine kasnije, tvrdio je da mladi "Srbo-Hrvati" već znaju da su jedna celina:

"Ostavljajući na stranu prošlost, versku podvojenost, tradicije i predrasude, mladi u svom realizmu polaze od jedne proste činjenice: da deset i po miliona ljudi govore jednim jezikom i imaju jednu dušu, i da nikakav distinguo, filološki, antropološki, teološki ili politički, ne može od jednog napraviti dvoje".

Pored pominjanja jezika i "narodne duše" ovde je, kao i kod Cvijića ili Pašića, važno i isticanje broja od preko deset miliona ljudi. Zanimljivo je i to da je, u odnosu na Cvijićevu procenu, Skerlićeva bila veća za skoro milion.