JOSIP BROZ NIJE VOLEO PRIČE O NASLEDNIKU: Između Tita i Steve Krajačića postojala je čvrsta veza koja je datirala još iz vremena Kominterne

DA BI se dobro razrađen plan o „prisluškivanju“ neometano realizovao, prethodile su mu kadrovske promene na najvišem političko-državnom nivou.

ЈОСИП БРОЗ НИЈЕ ВОЛЕО ПРИЧЕ О НАСЛЕДНИКУ: Између Тита и Стеве Крајачића постојала је чврста веза која је датирала још из времена Коминтерне

USAGLAŠAVANjE Ranković, Tito, Kardelj i Veselinov podešavaju satove, Foto Arhivv porodice Ranković

U tom su smislu već ranije na ključne pozicije u federaciji iz Hrvatske dovedena braća Mišković – Milan i Ivan.

Milan je imenovan za ministra unutrašnjih poslova SFRJ – došao je na čelo Službe državne bezbednosti, i Ivan Mišković – Brk, postavljen je za načelnika XII uprave DSNO, poznate kao Uprava za bezbednost JNA, tj. kontraobaveštajna služba u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Na taj je način obezbeđena kontrola svih aktivnosti i direktno učešće u svrgavanju i rušenju ne samo Aleksandra Rankovića već, po potrebi, i svih ostalih koji su radili na poslovima bezbednosti zemlje. Time su stvoreni potrebni preduslovi za konačno razbijanje Jugoslavije i rušenje svega što bi se tome suprotstavilo.

Značajna ličnost u tome svakako je bio i Stevo Krajačić glavni organizator i koordinator u pripremama i izvođenju celokupne afere. On je tek mnogo kasnije izneo neke podatke zahvaljujući kojima se mogu sagledati sva podmuklost i nedoličnost te zakulisne i veoma prljave igre. U intervju koji je objavio zagrebački „Nedeljni Vjesnik“, a prenele su ga beogradske „Večernje novosti“, od 29. oktobra 1984. godine, ispričao je da je on „ilegalno“ i „noću“ u Beograd poslao avionom dvojicu stručnjaka, radnika RSUP-a Hrvatske, da „uklone“ aparate za prisluškivanje telekomunikacija predsednika Republike. Poznato je, takođe, da su odgovarajući stručnjaci sa istim ciljem dolazili u Beograd i iz Republike Slovenije.

Između Josipa Broza i Krajačića postojala je, inače, čvrsta veza koja je datirala još iz vremena Kominterne. Njih su dvojica, u vreme dok su Broz i ostali kominternovci iz jugoslovenskog partijskog rukovodstva boravili van zemlje (u Beču, Parizu itd), mnoge probleme u Partiji, pa i „kadrovska pitanja“,  rešavali „na svoj način“.

Aleksandar Ranković i Stevo Krajačić bili su u normalnim, drugarskim, mada nikad bliskim odnosima. Možda i zbog toga što je Krajačićeva aktivnost, ranije, bila usmerena prema Kominterni, dok je celokupna Rankovićeva, predratna delatnost bila okrenuta domaćem terenu – na Srbiju do njegove robije, a posle izlaska sa šestogodišnje političke robije i odsluženja vojnog roka – na Jugoslaviju. Poznato je, takođe, da je Krajačić bio samoinicijativan i vešt u izvršavanju svojih zadataka.

Da li se može verovati da su on i njegovi saradnici ikada definitivno odustali od specifičnih, kominternovskih metoda u rešavanju partijskih problema, pa naravno i kadrovskih pitanja? No, pitanje je da li bi se u slučaju „potrebe“ Krajačić odlučio da se sam, na svoj način ili u saradnji sa svojim karamatima, pozabavi nekim problemom... pod pretpostavkom da im je Aleksandar Ranković već predstavljao smetnju. Jer, već je tada počela da se bije bitka za razbijanje politike jedinstva u Jugoslaviji.

U VREME prividnog mira koji je vladao pre javne kampanje protiv Aleksandra Rankovića, a koja se zahuktala tek posle Brionskog plenuma, Stevo Krajačić se sve češće iz Zagreba prijateljski javljao „drugu Marku“ sa očaravajućom pričom o „izuzetnom lovu“ na koji ga lično poziva. Očekuje ga kao svog gosta. „Biće sve dobro organizovano. Neće biti velike gužbe“... On će „lično da se postara o svemu, o celoj organizaciji...“ Obećava uspešan ulov! Biće to kratak odmor, a Krajačić zna da „drug Marko“ voli lov i šetnju kroz šumu...

Ali, Leka ne prihvata poziv. Ne uklapa se u njegove obaveze, odgovara Stevi.

Leku ne privlači taj lov. Zapravo, ne ide mu se! Ali, pozivi se ponavljaju. Upadljiva je Stevina želja da vidi „druga Marka“ u svojim lovištima. Konačno, Leka intuitivno odlučuje da ljubazno odbije Stevino gostoprimstvo, iako je poziv privlačan a lov u gustim šumama, dobro organizovan „lično Stevinim zalaganjem“ i „mnogo obećava“.
Samo je pitanje – kome i šta?

I kada smo kasnije Leka i ja razgovarali o tim vremenima, on nikad nije zaboravio njegove pozive i taj obećani odmor u „Stevinim“ šumama... Lekina je intuicija bila presudan razlog zbog kojeg nije pošao na put. A ovo je možda i onemogućilo organizatore da „slučaj Ranković“ reše na neki drugi način.

Kada je posle Brionskog plenuma afera postala javna, u početku sam naivno pomislila da je možda Stevo Krajačić ipak hteo da „druga Marka“ upozori na nešto što se već pripremalo u velikoj tajnosti. I sam Leka je razmišljao o tome, ali ipak nije verovao u Stevine dobre namere.

I SAM Broz se bio aktivno uključio u predbrionsko ubeđivanje i zavaravanje svih koji još nisu verovali u prisluškivanje, ponavljajući im stalno jednu naizgled naivnu rečenicu – kojoj nije niko mogao da odoli: „I tebe prisluškuju!“

Evo kako to izgleda u interpretaciji Svetozara Vukmanovića Tempa.

Tempo: Nije prošlo ni dva meseca, opet me zove Tito.

„Znaš“, kaže mi Tito, „mene prisluškuju!“

„Ko?“

„Đećo i Marko.“

„To je nemoguće!“

„Šta misliš – da tebe ne prisluškuju?!“, veli Tito.

Tako je Broz pridobijao (da ne kažem korumpirao) ljude za Brionski plenum. Ovo je priča koju je izneo sam Tempo. U svakom susretu i u svakom razgovoru s Titom, bila je rečenica:

I tebe prisluškuju!

Međutim, jedini je Dragi Stamenković, koji je svojevremeno kao mladi skojevac dizao ustanak u Južnoj Srbiji, kada mu je izginula cela porodica, imao snage i hrabrosti da kaže Brozu „da ne veruje da je Marko, prisluškivao“, ali je i on momentalno gurnut u izolaciju...

JOSIP Broz Tito je brionsku sednicu ocenio kao istorijsku, a Brionski plenum završio je rečima: „Na kraju, što se mene lično tiče, moram da kažem da sam veoma sretan što sam danas učestvovao na ovom plenumu, što sam bio pred ovakvim auditorijumom kao što je naš Centralni komitet. Naš Centralni komitet se pokazao na visini i rijetko kada je njegova sjednica bila kao danas...“

Povod za sazivanje brionske sednice, osim slučaja „prisluškivanja“, bilo je i pitanje navodnog Titovog „naslednika“, to jest Brozovo zaziranje od „naslednika“. Tim povodom kolale su razne priče, a među njima i ona koja se odnosi na odlazak jugoslovenske partijske delegacije, aprila 1966. godine, na partijski Kongres u SSSR. Našu je delegaciju predvodio Aleksandar Ranković. U Beograd je, zahvaljujući tadašnjem jugoslovenskom ambasadoru u SSSR-u, Cvijetinu Mijatoviću, stigla priča o tome kako je Aleksandru Rankoviću održana zdravica kao „budućem predsedniku Jugoslavije“.

Međutim, na moje pitanje ima li istine u tome, Leka mi je odgovorio da to uopšte nije tačno...

Zatim mi je ispričao kako su, prema programu, sve delegacije posećivale pojedina preduzeća radi „susreta s radnicima“. U prijateljskoj atmosferi bilo je i „čašćavanja votkom“, ali Leka tvrdi da u tim susretima nikada nije čuo takvu zdravicu. Uz to, dodao je, da je neko u toj atmosferi čak i rekao tako nešto, on se na to uopšte ne bi obazirao.

Ipak sam posle IV plenuma, a pogotovo kasnije, kada Leke nije više bilo među nama, često bila u prilici da od raznih ljudi čujem: „Ode Leki glava zbog zdravice!“

LIKVIDACIJA RANKOVIĆA

STEVO Krajačić je sve vreme igrao važnu ulogu u sklopu antisrpske ili antijugoslovenske zavere... To nam je postalo jasno kasnije, kada je Krajačić i sam počeo javno, u intervjuima, da obelodanjuje svoju aktivnost i svoju zaslugu za političku likvidaciju Aleksandra Rankovića. Njegova se uloga ogledala u tome što je pripremao, vodio, razrađivao i u čitavu aferu ubacio svoje stručnjake koje je, kao što je sam izjavio, "ilegalno, noću, avionom slao u Beograd"...

 SUTRA: OD "BRIONSKIH NADA" TITU OSTALA SAMO ŠAKA JADA   

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DŽezverska - kafa koja okuplja