GOSPODAR SA AUTOKRATSKIM ŽEZLOM

DOK JE SRBIJA stupala u zlatno doba svoje demokratije, dok su sve zapadnoevropske zemlje, na stazi konstitucionalizma, donosile ustave i razvijale koncepte pravne države, dok su stizali glasovi iz Rusije da će samodržac sveruski donijeti ustav i prekinuti dugi, kroz stoljeća protegnuti, lanac autokratije, knjaz Nikola I Petrović Njegoš, u Crnoj Gori, osjećao je zebnju da bi mogao, uz osmanskog sultana, ostati potonji despot u demokratskoj Evropi.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv Herceg Novi i Kotorski arhiv

Sa njegovog brijesta, pod kojim je sudio i donosio važne državne odluke, padali su suvi listovi državne nedovršenosti, a obim državnih akata i drugih odluka koje je donosio, svaljivao je na njegova ramena breme teške odgovornosti, ali i osuda prispjelih iz zemlje i inostranstva. Pošto u brzoj i silnoj rijeci dvadesetog vijeka Gospodar sa svojim autokratskim žezlom više nije mogao plivati uzvodno, onaj crnogorski državni brod, zatočen u kamenici, morao je ispuniti sposobnom posadom, otisnuti ga niz tu rijeku i kormilariti, noseći prava i odgovornosti koje propisuje Ustav.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv Herceg Novi i Kotorski arhiv

Tako je 1905. Knjaz Nikola darovao Ustav svojoj knjaževini, a prva po Ustavu izabrana Narodna skupština, 1906. godine, dobila je 76 narodnih poslanika (62 izabrana i 14 "virilaca", tj. poslanika po položaju). Knjaževu namjeru da nakon obrazovanja Narodne skupštine poslanike drži u punoj pokornosti i da nastavi svoju de facto autokratsku vladavinu, upravljajući zemljom kako želii svaljujući odgovornost na ministre, osujetila je pojava Narodne stranke, prvog demokratskog političkog pokreta u istoriji Crne Gore, među čijim osnivačima je bilo pet vojvoda, dva serdara, sedam sveštenika, deset pravnika, dva ljekara, dva učitelja, pet trgovaca - čitava jedna intelektualna skupina različitih struka i profila, od mladih i školovanih ljudi sa progresivnim idejama, do starih, zaslužnih narodnih glavara, ujedinjenih u nezadovoljstvu prema knjaževoj vlasti.
NARODNA STRANKA je pokušavala da stavi na znanje knjazu Nikoli i njegovom dvorskom okruženju da nije dovoljno samo donijeti Ustav, već da se on mora i praktikovati. Koliko su stremljenja Narodne stranke bila progresivna, najbolje vidimo na stranicama njenog Programa, gdje, između ostalog, stoji princip slobode vjeroispovijesti u kome se kaže da je "pravoslavna vjera (...] vazda odgovarala demokratskim težnjama srpskoga naroda", te da se "državni nadzor rasprostire i zaštićuje svaku vjeroispovijest." U spoljnopolitičkom pogledu, njeno stanovište vidimo u Programu rada prve "klubaške" Vlade Marka Radulovića, usvojenom u Narodnoj skupštini i uručenom Knjazu, u kome stoji da "Narodno predstavništvo želi da između dvije slobodne srpske zemlje - Crne Gore i Srbije bude potpuna solidarnost.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv Herceg Novi i Kotorski arhiv

Održavanje čvrstih i stalnih bratskih veza sa jednokrvnom braćom u Kraljevini Srbiji garancija je bolje budućnosti srpskoga plemena, i samo u toj vezi možemo gledati ostvarenje naših zajedničkih ideala". Prema tome, lako je zaključiti da su demokratska i nacionalna usmjerenja Narodne stranke, u dubokom saglasju sa opštenarodnim raspoloženjem - jasno upućivala na srpski integralizam. Programsku politiku Narodne stranke sprovodila je i sljedeća vlada pod rukovodstvom Andrije Radovića, ispoljavajući svoje neprekidne težnje ka srpskom ujedinjenju i iskazujući stalnu netrpeljivost prema Austrougarskoj ("Uprla si na Balkan, ali tu ćeš naći - grob!" piše "Narodna misao", organ Narodne stranke). Pred integralističkom stazom, na čijoj su izgradnji prvaci Narodne stranke radili, stajalo je više prepreka: stalni austrougarski pritisci, knjaževa samovolja i njegovo kršenje Ustava, dinastički sukobi, te duboko ukorijenjeni nepotizam u svim društvenim slojevima.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv Herceg Novi i Kotorski arhiv

DISKREDITOVANjE IDEJE UJEDINjENjA SA SRBIJOM

Padom Radovićeve, i dolaskom "pravaške" Vlade Lazara Tomanovića, počeo je pravi obračun sa Narodnom strankom. Od optužbi da su "terazijski agenti i plaćenici", do slogana da su protivnici Vlade ujedno i "protivu gospodara i otadžbine", širila se čitava propagandna lepeza denuncijacija. Već 11. aprila 1907. pravaši su demolirali redakciju "Narodne misli", a skupštinske sjednice su "privremeno odložene" da bi se dobilo vrijeme za obračun sa Narodnom strankom. Simpatizeri Narodne stranke bili su vrijeđani, tučeni i hapšeni; protiv njih su pokretani sudski procesi, na adrese klubaških prvaka stizala su prijeteća pisma, a više školovanih oficira je uhapšeno i otpušteno iz službe. Progon je bio takvih razmjera da je sa Cetinja protjeran jedan kafedžija samo zato što su njegovu kafanu posjećivali klubaši, tj. narodnjaci. Demokratske težnje naroda u "crnogorskoj Hercegovini", tj. nikšićkoj oblasti, vlast je slamala poslušnim vojnim sudovima: 164 vojna obveznika Drobnjačkog bataljona osuđena su na zatvorske kazne. Prvaci i simpatizeri Narodne stranke bili su izloženi obimnom i obuhvatnom teroru. U kućnom pritvoru bili su, između ostalih, vojvoda Šako Petrović Njegoš, Marko Radulović, vojvoda Gavro Vuković i vojvoda Marko Vukotić; hapšeni su narodni poslanici, poput vojvode Lazara Sočice, Ljubomira Bakića, Janka Toškovića, Jevrema Bakića i Spasoja Piletića; vršeni su napadi na kuće narodnih poslanika Andrije Radovića, vojvode Đura Cerovića, Ilije Bojovića; planirana su bila ubistva Lazara Sočice i Janka Toškovića; ubijeni su učitelj Borko Bošković, Dimitrije Vuković (sinovac vojvode Gavra) i barjaktar Risto S. Pejović; djeca gostioničara Mihaila Jovanovića, Branko i Milica, ubijeni su tokom napada na njihovu kuću; šest barjaktara je izgubilo grbove; poslanici Andrija Radović, Bajo Gardašević, Vaso Ćulafić, Milija Pavićević, Simo Šobajić i mnogi njihovi saradnici morali su emigrirati, a nepokorni narodnjački prvak i knjažev zet, serdar Savo Plamenac, izložen uvredama, ismijavanjima i svakodnevnim poniženjima, doveden do očajanja, ispalio je sebi metak u srce.

Foto: Arhiva NVO "Mi znamo ko smo"/Muzej revolucije narodnosti Jugoslavije/"Vikipedija"/Arhiv Herceg Novi i Kotorski arhiv

Docnije, tokom Bombaške afere, na montiranom sudskom procesu protiv predstavnika Narodne stranke i demokratske omladine, za krunskog svjedoka optužnice doveden je austrijski špijun Đorđije Nastić, koji je optuživao kralja Petra Karađorđevića i prestolonasljednika Đorđa, kao glavne inicijatore navodne zavjere protiv knjaza Nikole. Uoči Vidovdana 1908. donesena je presuda kojom je šest lica osuđeno na smrt, a pored ostalih, na razne zatvorske kazne osuđeno je trinaest osnivača Narodne stranke, Andrija Radović, glavnooptuženi u Bombaškom procesu, prvostepenom presudom osuđen je na petnaest godina strogog zatvora, da bi bio pomilovan 1913. po završetku Prvog balkanskog rata (istoričar Aleksandar Stamatović će kasnije pisati da je suđenjem Andriji Radoviću trebalo, od strane režima knjaza Nikole, ne samo diskreditovati svaku pomisao za demokratizacijom crnogorskog društva, nego i ideju ujedinjenja sa Srbijom, čije ostvarenje ne bi moglo proći bez ostvarenja dinastičkih i vladarskih interesa crnogorskog suverena).

Izloženi teroru tokom Bombaške i Vasojevićke afere, te Kolašinskog procesa, hapšeni, progonjeni, ubijani, oklevetani, po svijetu rasuti prvaci Narodne stranke, nisu odustali od svojih ubjeđenja, niti od zadovoljenja narodne volje, koja je napokon, nakon svih mučnih vremena, trijumfovala na Podgoričkoj skupštini 1918. udarajući svojom rodoljubivom rukom pečat bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom. Istorija se, međutim, sto godina kasnije, ponovila u neshvatljivo jezivom obliku: savremeni despot nije negirao samo pravo naroda na demokratiju - negirao je njegov identitet, njegova vjerska, nacionalna i kulturna prava; krunski svjedok nije bio austrijski špijun, ali jeste monstruozni zločinac; hajka protiv Srbije nije imala dinastički, nego šovinistički predznak; nenarodno zlo nije bilo samo antisrbijansko, nego i antisrpsko; ono se ponovo odvijalo pred srpskim očima, u svom najizopačenijem vidu, a srpski narod, osjećajući silni točak istorije na svojim ramenima, prepoznao je stope prvaka Narodne stranke kao tragove pozlaćene slobodom, na stazi srpskog integralizma, stvorenoj za novi i odvažni iskorak u slobodu.

Preporučujemo

Društvo

0 0

KOSMIČKA STRUNA SRPSKOG EPOSA: Mladi intelektualci na tragu zavetne misli predaka

03. 01. 2023. u 14:00

Društvo

0 7

KAD PRAVDA ZANEMI: Udžbenici posejani lažima

04. 01. 2023. u 14:00

Društvo

0 1

SRPSKO NACIONALNO PITANjE U CRNOJ GORI - U PONEDELjAK U "VEČERNjIM NOVOSTIMA" Novi istorijski dodatak

25. 12. 2022. u 14:00

Društvo

5 12

SRBI IZMEĐU SRPSKE KOŠULjE I JUGOSLOVENSKOG KAPUTA: Zajednička država je nepovratna istorijska činjenica

11. 12. 2022. u 17:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije