VATIKANSKO-KOMUNISTIČKI "KONKORDAT": Antisrpsko Jugoslavenstvo i Katolička crkva 1965 - 1971

NORMALIZACIJA odnosa između Vatikana i jugoslovenske države odvijala se sporo (od 1945. do 1966), krećući se od otvorenog neprijateljstva između Crkve i Države do postepenog pronalaženja modusa poboljšanja odnosa, koji su se razvijali u skladu sa međunarodnom konstelacijom snaga, odnosno od pozicije boljševičkog rusofilskog ateizma do jačanja uticaja zapadnih liberalnih demokratija na čelu sa SAD, i kao posljedica toga, do Brozove socijalističke (“komunističke”) antijugoslavenske politike razgrađivanja Jugoslavije.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Sam protokol je potpisan u vremenu početka otvorene antisrpske kampanje protiv velikosrpske opasnosti izražene u "centralizmu", “beogradskom unitarizmu”, koja je rezultirana uništenjem rankovićevske "srpske Udbe", ustavnom amandmanskom dekompozicijom Jugoslavije.

* * * * * * * * * * * * *

SUĐENjE STEPINCU ZA SVETU STOLICU BILO NASILjE NAD PRAVDOM: Ideologija i politika prepreka zbližavanju Vatikana i Jugoslavije

DIPLOMATSKI odnosi između Kraljevine SHS i Vatikana, uspostavljeni poslije vatikanskog priznanja nove države 1920. godine, nisu prekidani čak ni tokom Drugog svjetskog rata. Time je održan kontinuitet međunarodnog priznanja Jugoslavije, koji je potvrđen i u «novoj» Jugoslaviji imenovanjem papskog nuncija oktobra 1945. godine.

Međutim, na inicijativu komunističke Jugoslavije ipak je došlo do prekida diplomatskih odnosa decembra 1952. godine, zbog otvorenog mješanja Sv. stolice u unutrašnja pitanja Jugoslavije, ispoljavanja neprijateljske delatnosti, i naročito zbog vatikanskog imenovanja kardinalom Alojzija Stepinca, optuženog za saradnju s poglavnikom Pavelićem i Nezavisnom Državom Hrvatskom i potom osuđenog od novih komunističkih vlasti.

U jugoslavenskoj državnoj Komisiji za verska pitanja  isticali su da prekid odnosa sa Sv. stolicom nije značio i onemogućavanje Rimokatoličke crkve da i dalje djeluje u okviru

Ustava i jugoslovenskih zakona. Štaviše, Vlada je uputila poziv rimokatoličkom episkopatu u Jugoslaviji da se u cilju sređivanja odnosa crkva - država, razmotre pitanja koja su interesirala Rimokatoličku crkvu.  Iako su bili usljedili izvjesni kontakti u tom smislu, Episkopat se po nalogu Sv. stolice proglasio nenadležnim za regulisanje odnosa sa državom, izjavljujući da su oni bili u isključivoj nadležnosti Sv. stolice.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Jednostavno rečeno, Vatikan i Rimokatolička crkva iz ideoloških i političkih razloga nisu željeli sređivanje odnosa s “komunističkom” Jugoslavijom, bez obzira na činjenicu da su to isto učinile druge crkve i vjerske zajednice. Međutim, domaći zagovornici zbližavanja Vatikana i Jugoslavije isticali su da je «naša dosljednost u stavu prema Crkvi, stvorila kod dobrog dijela katoličkog klera ubjeđenje da je moguće i neophodno ići na sređivanje odnosa s državom u okviru Ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1953. godine. Prema njihovom mišljenju, tome je doprinjela i «afirmacija naše zemlje na međunarodnom planu».

UDALjAVNjEM Jugoslavije od Istočnog bloka, pedesetih godina se pojavljuju zapadni zagovornici zbliženja Jugoslavije i Vatikana, prvenstveno zbog pridobijanja zapadnog rimokatoličkog dijela države. Istoričar Dragoljub Živojinović piše da su američki i britanski posmatrači bili naklonjeni Vatikanu i rimskoj Crkvi. Sam proces nadbiskupu Stepincu 1946. zapadne zemlje su posmatrale kao nasilje nad pravdom, što je naravno bilo mišljenje i Vatikana.

Otvoreno neprijateljstvo prema režimu u Jugoslaviji Vatikan je iskazao tokom sukoba Jugoslavije i Informbiroa 1948-55. godine. U Vatikanu su procjenjivali da je raskid sa SSSR bio vještački, privremen i neiskren. Po ocjeni Živojinovića, sukob Jugoslavije sa Informbiroom imao je dalekosežne i nepredvidive posljedice: “Doveo je do prestanka jednodušnosti u stavovima Vatikana i SAD prema Jugoslaviji. Njihova dotadašnja saradnja i pogledi, određeni ideološkim i političkim razlozima, ustupili su mjesto strategijskim i odbrambenim potrebama SAD i zapadne Evrope. To je dovelo do međusobnog razlaza. Dok su SAD i zapadnoevropske zemlje slijedile puteve mirenja i saradnje, Vatikan je nastavio politiku sukobljavanja. To je pokazivalo dubinu i nepremostivost njegovog spora sa Jugoslavijom”.

Živojinović ja na kraju zaključio da je politika mirenja i saradnje donijela ubrzo određene rezultate: “Pod pritiskom SAD, zapadnih zemalja i javnog mnenja u svetu, kao i potrebe da obezbedi njihovu podršku i pomoć u sukobu sa SSSR, jugoslovenski režim je postepeno ublažavao svoje držanje prema Crkvi.” Pritisak SAD na Jugoslaviju, koji je Broz blagonaklono prihvatio, doveo je do uslovnog oslobođenja nadbiskupa Stepinca i njegovog prebacivanja iz zatvora u Lepoglavi u kućni pritvor u Krašiću. U skladu sa Brozovim zaoštravanjem sa Informbiroom i SSSR sledilo je sve čvršće jugoslavensko političko vezivanje za Sjedinjene Američke Države, od kojih je stizala sve jača podrška vezano za odnose s Vatikanom i Rimokatoličkom crkvom.

* * * * * * * * * * * * *

Podvojenost u radu Drugog vatikanskog koncila

VATIKAN SE, naročito od 1959, počeo suzdržavati od otvorenijih napada na Jugoslaviju i sve više iz pragmatičnih političkih razloga počeo da uviđa potrebu regulisanja crkveno-državnog odnosa. U Saveznoj komisiji su isticali da su ove tendencije našle svog odraza u novoj politici Rimokatoličke crkve (RKC) koju je zacrtao i vodio papa Ivan XXIII.

Episkopat RKC u Jugoslaviji uputio je 1960. godine predstavku Saveznom izvršnom veću u kojoj su biskupi izrazili želju i spremnost da svojim učešćem doprinesu poboljšljnju odnosa RKC i Države. Ovakav stav episkopata izražavao je promjenu politike Sv. stolice prema Jugoslaviji, koja je sve više davala na znanje da je spremna poslati apostolskog delegata u Jugoslaviju. Dakle, procesi prilagođavanja RKC savremenim uslovima i II vatikanski koncil, održavan od 1962. do 1965, uslovili su da Sv. stolica i Rimokatolička crkva u zemlji preispitaju svoje odnose i prema Jugoslaviji.  

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Određenije ispitivanje oportunosti vezane za regulisanje odnosa između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i Sv. stolice otpočelo je 1962. (u godini II vatikanskog koncila), a već 1963. došlo je do neposrednih susreta između predstavnika Sv. stolice i Ambasade SFRJ u Rimu. Međusobni razgovori su imali više informativni karakter, jer su pokrenuta samo osnovna pitanja koja je trebalo rješavati kako bi se normalizovali odnosi. Vatikan je imao interes da ojača položaj Crkve u zemlji i obezbijedi povoljnije uslove za svoje veze sa «neangažovanim» (nesvrstanim) zemljama, zatim da ojača pozicije RKC u rješavanju problema i teškoća sa kojima se ona susretala u svijetu. Interesima Vatikana pridružili su se i italijanski nacionalni interesi.
JUGOSLOVENSKE vlasti su očekivale da će sređivanjem odnosa s Vatikanom SFRJ pružiti podršku umjerenijim i pozitivnijim snagama i tendencijama u politici Vatikana i pozitivnim kretanjima u Rimokatoličkoj crkvi u svijetu. Kako se očekivalo, to je trebalo doprinjeti boljem razumijevanju politike Jugoslavije u rimokatoličkom svijetu, slabljenju antijugoslavenske aktivnosti svešteničke i druge emigracije, kao i otupljivanju antikomunističke propagande, koja je koristila nesređeno stanje odnosa rimske Crkve i socijalističkih država.

Sredinom šezdesetih godina još uvijek nije bilo jasno kako će se Vatikan i RKC prilagoditi «savremenom razvitku» i kakvu će politiku formirati u međunarodnim odnosima  (vezano za II Vatikanski koncil) . U jugoslavenskim krugovima je zaključeno da je preuranjeno davati ocjene politike pape Pavla VI: «Iako se on više puta javno izjasnio za nastavljanje politike Ivana XXIII, ipak su se mogle postaviti određene rezerve u pogledu njegovih daljnjih namjera. Tako ima osnova za pretpostavku da se odnosi sa socijalističkim zemljama neće razvijati onako kako je to bilo započeto za vrijeme Ivana XXIII, on (Pavle) podržava ideju o ujedinjenoj Evropi, akciju za ujedinjenje hrišćanstva (ekumenizam) želi da koristi ne samo na vjerskom već i na političkom planu. Pored ovoga, treba imati u vidu i činjenicu da je još u toku Drugi vatikanski koncil, koji treba tek da zauzme stavove o osnovnim pitanjima politike Rimokatoličke crkve (crkva i savremeni svijet, reforme u organizaciji i metodu upravljanja, ujedinjenje hrišćanstva - ekumenizam i dr)». Zaključeno je da su se u dotadašnjem radu koncila ispoljavale duboke podvojenosti kao izraz značajnih razlika u Rimokatoličkoj crkvi.

* * * * * * * * * * * * *

Sveštenici podstiču rimokatolički klerikalizam

JUGOSLOVENSKE vlasti su sa zadovoljstvom konstatovale da je odnos RKC u Jugoslaviji prema državi pokazivao tendenciju stalnog poboljšavanja: «To je rezultat dosljedne politike države prema crkvi, koja je, pored ostalog, stvorila mogućnosti da se putem neposrednih kontakata sa biskupima i drugim predstavnicima crkve, rješavaju u okviru zakona, konkretna pitanja». Ipak se isticalo da se jedan dio višeg i manji dio nižeg klera, iz ideološko-političkih razloga aktivno suprotstavljao poboljšavanju odnosa, nailazeći u tome na podršku određenih snaga u Vatikanu i drugim rimokatoličkim krugovima u inostranstvu. Jedan dio svećenstva nastojao je da podstiče rimokatolički klerikalizam, da jača vjerski i ideološki uticaj na djecu i omladinu i da svoja nastojanja usmjerava u pravcu proširivanja uticaja i na javni život. Konstatovano je da ovakve pojave nisu bile praćene grubim političkim ispadima, ali su izazivale povremene poteškoće u odnosima sa pojedinim biskupima i drugim predstavnicima crkve.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Povodom tih prvih kontakata tokom 1963. godine, predstavnik Vatikana je jugoslavenskoj strani predložio slijedeća rješenja:

a) Vatikan prihvata regulisanje odnosa sa SFRJ na osnovu ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i ne insistira na pismenom već bi se zadovoljio i usmenim sporazumom.

b) Vatikan ne uslovljava sređivanje odnosa između države i RKC u zemlji sa prethodnim obnavljanjem diplomatskih odnosa između SFRJ i Vatikana. Sređivanje odnosa s crkvom u zemlji i uspostavu odnosa s Vatikanom treba razmatrati istovremeno. Vatikan bi se zadovoljio sada uspostavljanjem odnosa na konzularnom nivou ili povremenim slanjem svog delegata u zemlju.

c) Ako jugoslavenska strana ne želi sređivanje odnosa putem pregovora Vatikan - SFRJ, Vatikan je spreman «da uz jugoslavenski episkopat i pored njega radi na tome da se odnosi Episkopat - Država srede».

d) Vatikan smatra da su sazreli uslovi da se dosadašnji informativni razgovori o sređivanju odnosa podignu na nivo pregovora ambasadora u Rimu Ive Vejvode i  Samore,  visokog funkcionera Svete stolice.

VEZANO ZA položaj i djelovanje Rimske crkve u zemlji, predstavnik Vatikana postavio je slijedeće zahtjeve:

a) Vatikan traži da se obezbijedi dosljedna primjena ustavnih i zakonskih odredaba u pogledu slobode vjeroispovjesti, a posebno da vjernici RKC (profesori, učitelji i drugi) ne budu diskriminisani kod prijema u prosvjetnu službu, ili da usljed toga što posjeduju crkve gube službu u ovoj struci i da se za posjećivanje vjeronauka ne traži pismeni pristanak oba, već jednog roditelja.

b) Vatikan će se povinovati zakonima države, ali se RKC ne može iz principijelnih razloga odreći svog stava po pitanjima kao što su: da se katolička štampa ne ograničava i da joj se prave teškoće; da se udruženja rimokatoličkih sveštenika prepuste biskupima; da se škole za spremanje svećenika izjednače u pravima sa ostalim školama u zemlji, a njihovim polaznicima pruže sve povlastice koje imaju polaznici ostalih škola; da se svećenicima, u cilju obavljanja određenih vjerskih obreda, omogući, u okviru kućnog reda, pristup bolnicama, kazneno-popravnim domovima, internatima i tome slično.

Jugoslavenska strana je procijenila da su navedeni stavovi i zahtjevi Vatikana mnogo realniji od onih koje je isticao u ranijim razgovorima. U razgovoru s  predstavnicima Vatikana, predstavnici Saveznog izvršnog veća su isticali slijedeća pitanja:

a) RKC treba da sređuje odnose s državom na osnovu Ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Pored razgovora koji će se o tome voditi s Vatikanom, biskupi konkretna pitanja iz ovih odnosa treba da rješavaju s vlastima u zemlji.

b) Rimokatolička crkva treba da odustane od svake političke i propagandne aktivnosti koja bi bila uperena protiv političkog i društvenog uređenja SFRJ.

c) Vatikan i RKC treba da sprečavaju antijugoslavensku djelatnost rimokatoličke svećeničke emigracije. Trebalo bi da založe svoj uticaj i na onemogućavanje neprijateljske djelatnosti emigracije (terorizam, napadi na integritet Jugoslavije i drugo).

d) Kod imenovanja biskupa i kardinala vlada SFRJ treba da ima mogućnost prigovora, kako je to već uobičajeno u drugim zemljama.

* * * * * * * * * * * * *

Predlog da se odnosi sa Vatikanom utvrde usmenim dogovorom

IAKO JE PREDSTAVNIK Vatikana iznio spremnost da preuzme izvjesne pozitivne obaveze u odnosu na većinu iznjetih pitanja, on je po svim pitanjima izrazio rezerve. U zahtjevima koje je iznio u pogledu daljnjeg položaja RKC u zemlji, iako je zauzeo umjereniji i tolerantniji stav nego ranije, predstavnik Vatikana nije bio sasvim određen, a nije se stiglo do uvjerenja da su navedeni zahtjevi Vatikana i njihovi konačni zahtjevi u odnosu na državu. Dakle, još uvijek jugoslavenska strana nije mogla izreći potpunu ocjenu vatikanskih stavova. Na osnovu predočenih vatikanskih zahtjeva jugoslavenska strana je potom predložila slijedeće:

1. Da bi se moglo jasnije i sa više sigurnosti sagledati na kojim osnovama Vatikan postavlja odnose sa SFRJ, koliko je spreman da prihvati naše predloge i koji su njegovi maksimalni zahtjevi, kao i dokle mi možemo u ovim odnosima realizovati naše unutrašnje i međunarodne interese, razgovore s predstavnikom Vatikana treba za sada nastaviti na dosadašnjem nivou, tj. preko savetnika ambasade u Rimu. U tim, za sada informativnim razgovorima, treba još jasnije precizirati stavove Vatikana po pitanjima koje on postavlja, kao i po pitanjima koja su s naše strane postavljena, kako bi se mogli utvrditi realni okviri i mogućnosti od kojih treba poći u daljem sređivanju odnosa sa Vatikanom, kao i u rešavanju konkretnih pitanja koja spadaju u nadležnost Episkopata u zemlji. Ako Vatikan zatraži podizanje sadašnjih informativnih razgovora na nivo pregovora Vejvoda - Samore, takvu inicijativu ne bi trebalo odbijati. Ali za vođenje pregovora na ovom nivou treba obezbediti povoljne rezultate u prethodnim informativnim razgovorima.

2. U RAZGOVORIMA predstavnik ambasade treba da iznese da nadležni jugoslavenski faktori povoljno ocenjuju razvoj odnosa između SFRJ i Vatikana, a i Države i RKC u zemlji; da su ostvareni povoljni uslovi i atmosfera za njihov širi i brži razvoj; da SFRJ visoko ceni ispoljena nastojanja pape Pavla VI i Vatikana u tom pravcu i spremna je da se založi za postizanje bolje i trajnije osnove za dalje unapređivanje međusobnih odnosa, u skladu s njenim demokratskim unutrašnjim razvitkom, interesima mira i međunarodne saradnje.

3. Osnovu za dalje sređivanje odnosa RKC i SFRJ čini Ustav SFRJ, Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica i drugi propisi u zemlji. Potvrđeno je da se odnosi s Vatikanom mogu utvrditi usmenim dogovorom koji bi obavezivao sve zainteresovane strane» .  Prihvatajući kompetencije Vatikana, smatramo da bi kao rezultat dogovora s Vatikanom isti trebao da ovlasti Episkopat u zemlji da rešava s predstavnicima Države pitanja koja su od neposrednog interesa za crkvu u zemlji. Kada se radi o pitanjima koja su u nadležnosti republika, opština i srezova, ista treba da rešavaju predstavnici crkve i ovih društveno-političkih zajednica.

4. Mogu se prihvatiti sugestije Vatikana da u sadašnjoj fazi odnosa, a po uspešno završenim razgovorima s Vatikanom, a zatim i sa Episkopatom u zemlji, Vatikan povremeno šalje papskog delegata u Jugoslaviju. Iako ovaj delegat ne bi predstavljao RKC kod Države, on bi imao pune mogućnosti da se kod nadležnih državnih organa informiše o odnosima države prema RKC i stavovima po pojedinim pitanjima. U slučajevima kad se u ovoj fazi odnosa bude ukazivala potreba za kontakte s Vatikanom, to se može činiti preko ambasade u Rimu.

5. U slučaju uspešno završenih razgovora svaka strana bi prišla realizaciji utvrđenih dogovora na način kako se utvrdi u razgovorima.

* * * * * * * * * * * * *

HRVATSKI BISKUPI I USTAŠE UTIČU NA TEKST SPORAZUMA: Motivi Jugoslavije i Vatikana za potpisivanje protokola o saradnji

PREDSTAVNICI vlade SFRJ i Sv. stolice nastavili su razgovore u Rimu od 26. juna do 7. jula 1964. godine. Iako su svi dotadašnji razgovori imali više informativni karakter, ipak su pokrenuta osnovna pitanja koja je trebalo hitno rješavati zbog poremećenih odnosa. Prethodni, u dobroj mjeri neformalni razgovori, omogućili su zvaničnim pregovaračima da realnije razmatraju pitanja od interesa za obe strane i postignu saglasnost u onim pitanjima za koja su se u tadašnjim uslovima mogla naći zajednička rješenja.

Tadašnji analitičari su procjenili da bi SFRJ sređivanjem odnosa s Vatikanom pružila podršku umjerenijim snagama i tendencijama u politici Sv. stolice i realnijim kretanjima u Rimokatoličkoj crkvi u svijetu. S druge strane, stekla bi se izvjesna prednost i time što bi se ojačao položaj «pozitivnih rimokatoličkih snaga» u zemlji.

Procjenjivalo se da bi sređeni odnosi doprinjeli boljem razumijevanju politike Jugoslavije u rimokatoličkom svijetu, slabljenju antijugoslavenske aktivnosti svećenika i druge emigracije i otupljivanju antikomunističke propagande koja je koristila nesređeno stanje odnosa između RKC i socijalističkih država. Pored navedenog, smatralo se da bi se sređivanjem odnosa sa Sv. stolicom dala podrška «lijevim snagama» i ostalim «progresivnim pokretima» na Zapadu u borbi protiv «raznih klerikalnih i konzervativnih partija i udruženja».

S druge strane, interesi Vatikana da sredi odnose s Jugoslavijom ogledali su se u činjenici što je on nastojao da ojača položaj Crkve u Jugoslaviji i obezbjedi joj bolje uslove za djelovanje. Vatikan je želio da obezbjedi povoljne uslove za svoje veze sa nesvrstanim zemljama i da ojača pozicije Rimske crkve kod rješavanja problema i teškoća sa kojima se ona susretala u savremenom svijetu.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

SVETA STOLICA poslije ovih prvih «preliminarnih» razgovora je procijenila da su stanje i položaj RKC u Jugoslaviji povoljniji nego u drugim zemljama realnog socijalizma, pa su otpočeli i zvanični pregovori o sređivanju odnosa s RKC. Nakon prvih, više informativnih i preliminarnih razgovora (tokom 1963. i 1964), zvanični pregovori između Vatikana i SFRJ vođeni su u Beogradu od 15. do 23. januara 1965, nastavljeni od 29. maja do 8. juna 1965. i završeni u Rimu 1966. godine (vođeni od 18. aprila do 25. aprila 1966. godine).

Tokom januarskih razgovora 1965. godine ponovo su razmotrene liste pitanja koja su ranije postavile obe strane. Nakon toga delegacija Sv. stolice otputovala je iz Beograda u Rim na konsultovanje. Kako je već istaknuto, obe strane su prišle ovim pregovorima s ciljem da srede međusobne odnose, bez iluzija da će ovim pregovorima riješiti sva sporna pitanja. Predstavnici Vatikana su izjavili da «neće činiti nepremostive teškoće» da se položaj Rimokatoličke crkve u SFRJ reguliše unilateralno, tj. na bazi Ustava i zakona, kad se to već do tada nije moglo učiniti na bilateralnoj osnovi putem konkordata ili nekog sličnog međunarodnog sporazuma. Međutim, izrazili su želju da se kod donošenja zakona, kojima bi se regulisao pravni položaj RKC, vodi računa o «željama i težnjama» Vatikana, i da on po mogućnosti bude upoznat s donošenjem zakona kojima bi se regulisao pravni položaj vjerskih zajednica, i pri tom da mu se omogući iznošenje  njegovog mišljenja. Istovremeno su predstavnici Sv. stolice iznjeli da stanje odvojenosti Crkve od Države ne mora biti razlog loših odnosa, ako iz toga ne bi rezultirao neprijateljski stav države prema crkvi i religiji.

* * * * * * * * * * * * *

Reakcije na zabranu zloupotrebe crkve u političke svrhe

SVOJE STAVOVE predstavnici Vatikana su u dobroj mjeri formulisali na informacijama jugoslavenskih biskupa, koje su tokom pregovora izazivale negativne efekte: «To se zapazilo i po sadržaju njihove liste pitanja, jer u stvari predstavlja siže dosadašnjih predstavki koje su jugoslovenski biskupi upućivali vladi ili drugim organima vlasti.

Osjećalo se da predstavnici Sv. stolice nešto drukčije ocjenjuju stvarni položaj i mogućnosti djelovanja crkve u Jugoslaviji i da šire gledaju na sređivanje odnosa sa SFRJ, od stavova koje imaju neki jugoslovenski biskupi. Ali o nizu značajnih pitanja (pitanje emigracije, imenovanje biskupa, vaspitanje omladine, sveštenička udruženja i sl) predstavnici Sv. stolice zadržali su svoja ranija gledišta, zbog čega se stavovi obeju strana, po ovim pitanjima, nisu dovoljno približili ni u beogradskim pregovorima».  

Na kraju pregovora, jugoslavenska strana je predočila svoje zahtjeve koji su trebali biti predmet završnog akta pregovora. Zahtjevala je da Sv. stolica iznese svoje stavove vezano za pitanje zabrane zloupotrebe crkve i vjere u političke svrhe; stav u vezi Ilirskog zavoda sv. Jeronima; stav vezano za osudu akata terorizma i drugih nasilja protiv SFRJ i preduzimanje mjera protiv onih sveštenika-emigranata koji su učestvovali u njima. Jugoslovenska strana je takođe zahtjevala od Vatikana da onemogućava i druge oblike antijugoslovenske djelatnosti sveštenika-emigranata, kako bi oni svoju aktivnost ograničavali na crkveno-vjerske poslove. Jugoslovenski pregovarači su zahtjevali da  Savezno izvršno vijeće (jugoslavenska vlada) obavezno bude konsultovano prilikom imenovanja jugoslovenskih biskupa.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

S druge strane, vatikanski predstavnici su istakli slijedeća pitanja koja su trebalo da uđu u završni dokument: pravo Sv. stolice da slobodno ostvaruje svoju crkveno-vjersku jurisdikciju nad RKC u Jugoslaviji i pravo biskupa da slobodno opšte sa Sv. stolicom; da se jugoslovenska vlada obaveže da će obezbjediti potpunu i praktičnu primjenu ustavnih garancija o slobodi savjesti i vjeroispovjesti za sve kategorije građana; da se u školama neće voditi antireligiozna propaganda i da se neće jednostrano sprovoditi odgoj mladih samo na marksističkoj osnovi; pitanje slobode pohađanja vjeronauka; pitanje ostvarivanja zakonima garantovanih prava slobodnog raspolaganja prostorijama i objektima od strane RKC; pitanje slobode vršenja obreda i podjele sakramenata.

ISTOVREMENO SU vatikanski prestavnici postavili i pitanje eventualnog ulaska u završni dokument pitanja pristanka roditelja na pohađanje vjeronauka, katoličke štampe, nadzora nad vjerskim školama, praznovanja Božića i drugo.

Na ovim januarskim beogradskim pregovorima 1965. godine nije bilo dogovoreno pitanje nivoa odnosa između Vatikana i SFRJ. Odlučeno je da završni dokument ima formu protokola kojeg bi parafirale obe strane. Kroničar vremena je isticao da je atmosfera u toku pregovora bila korektna bez obzira na  razlike po osnovnim pitanjima. Sve se odvijalo u povjerljivoj formi bez davanja izjava i komentara.

Razgovori (pregovori) su ponovo vođeni od 29. maja do 8. juna 1965. godine u Beogradu. Taj «beogradski nacrt Protokola» naišao je na teškoće u Vatikanu i pretrpeo izvjesne izmjene usljed pritiska konzervativnih krugova Kurije, dijela rimokatoličkog episkopata Jugoslavije, hrvatske ustaške emigracije, kao i zbog situacije u odnosima sa drugim socijalističkim zemljama...

Zbog svih navedenih razloga, kojima su se pridružili i određeni taktičko-pregovarački motivi, došlo je do otezanja pregovora i njihovog okončanja, odnosno do ponovnog potezanja pitanja garancija o ideološkoj neutralnosti jugoslavenskih škola i «katoličko-doktrinarnoj slobodi», kao i vatikanske tendencije revizije izvjesnih tačaka nacrta Protokola, naročito vatikanski zahtjev da se tačka o Ilirskom zavodu sv. Jeronima ukloni iz Protokola.

* * * * * * * * * * * * *

Zavod Svetog Jeronima postaje kamen spoticanja

JUGOSLOVENSKI pregovarači su zaključili da su glavna tri sporna pitanja, zbog kojih je Vatikan odugovlačio zaključenje pregovora (ne računajući Koncil): 1) traženje garancija od jugoslavenske Vlade o poštovanju slobode savjesti i vjerskog ubjeđenja rimokatoličkih učenika u rimokatoličkim školama; 2) sloboda doktrinarnog djelovanja RKC; 3) uklanjanje tačke o Zavodu sv. Jeronima iz Protokola.

Vatikan je konačno shvatio da je prvo pitanje, koje je za njega bilo od izuzetnog značaja, još od većeg značaja za Jugoslaviju, pa po istom nije ni očekivao postizanje sporazuma. Od sličnog značaja bilo je i drugo pitanje, ali je ono imalo više praktični aspekt, kao što je bilo i pitanje «gdje je granica između crkveno-vjerskih i političkih obilježja kod proučavanja katoličke doktrine», zbog kojih je dolazilo ili je moglo doći do praktičnog sukoba između Crkve i Države, koji je RKC svakako željela «izbjeći na sebi svojstven način», tj. dobijanjem koncesije slobodnog doktrinarnog djelovanja. Vezano za Zavod sv. Jeronima argumenti, koje je Sv. stolica zbog opravdavanja njegovog uklanjanja iz Protokola, su bili od sporednog značaja. Glavni razlog nalazio se u bojazni jednog dijela jugoslavenskog episkopata «i nekih drugih faktora», od uticaja u Zavodu, zatim u jakoj opoziciji hrvatskih biskupa koji su željeli zadržati određene privilegije i time sprečiti «jugoslavenizaciju Zavoda». Procijenivši da je jugoslovenska strana «jako zainteresovana za Zavod», Vatikan ga je u nekim trenucima uzimao kao «rezervu kojom uslovljava rješenje drugih pitanja, odnosno eventualno dobijanje novih koncesija i ustupaka». Odstranjenjem Zavoda iz Protokola želio se izbalansirati ovaj dokument, pogotovo pred očima hrvatskog dijela jugoslovenskog Episkopata.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Za odugovlačenje s pregovorima Vatikan je imao još jedan razlog. Naime, Vatikan je procjenivao da je jugoslovenska vlada jako zainteresirana za takav sporazum zbog određenih spoljno-političkih motiva, unutrašnje situacije u zemlji, kao i zbog rješenja nekih pitanja vezano za odnose Države i Crkve (udruženja rimokatoličkih sveštenika, emigracije i drugo). Polazeći od takve procjene, Vatikan se nadao da će jugoslavenska strana ipak popustiti u pitanjima za koje je on bio najviše zainteresiran, pa je u tom cilju obnovio neke zahtjeve otežući konačno rješenje.

JUGOSLOVENSKA VLADA je potom taktički dobro postupila jer nije pokretala nikakvu inicijativu za sklapanje sporazuma, odnosno, nije iskazivala žurbu za nastavkom pregovora i njihovo okončanje. U javnosti, a i kod Vatikana, jugoslavenska strana je stvorila uvjerenje da je učinila sve da se sporazum potpiše, ali i da se ne želi po svaku cijenu sporazum preko ucjenjivanja, da je Vlada spremna cijeli posao da odloži «za bolja vremena», «kad uslovi budu sazreli», a da je na Vatikanu da pokaže na djelu svoj interes i dobru volju. S druge strane, jugoslovenska strana je isticala da je pokazala «nekoliko javnih gestova dobre volje» (posmatrači Srpske pravoslavne crkve na Koncilu, prisustvo jugoslavenske delegacije na završnici Koncila itd), koji su učinili dobar utisak u javnosti, pa je na taj način Vatikanu postajalo sve teže objašnjavati zašto oteže pregovore i ustrajava na zahtjevima koji su predstavljali kočnicu za sređivanje odnosa.

Jugoslovenska strana je, dakle, javno ispoljila «svoju volju» da se odnosi normalizuju.

Sve navedeno je uticalo na to da je vatikanska procjena situacije (tj. da se jugoslovenskoj strani jako žuri i da je zato jako zainteresirana za sporazum) postepeno pretrpjela reviziju i približila se zaključku da su interesi obe strane prilično uravnoteženi, te da se od jugoslovenske vlade u tadašnjem trenutku ne mogu više očekivati ustupci.

Casaroli i Bongianino su na kraju čak izjavili da nastalu situaciju, tj. staganciju pregovora, smatraju štetnom i da bi «stvari što pre trebalo okončati», i da im nije važno «ko će u tom pravcu prvi pokrenuti inicijativu».

* * * * * * * * * * * * *

Sveta stolica odstupa od svojih zahteva u Protokolu

IZMEĐU PREDSTAVNIKA Vatikana i ambasade SFRJ u Rimu razgovori su ponovo vođeni u Rimu 4. marta 1966. godine. Predstavnici Sv. stolice dali su izjave u vezi prethodno pomenutih pitanja. Pri tom je Vatikan nastojao da uvjeri jugoslovenske faktore (kako po formi tako i po sadržini) da je to njihova konačna riječ i da dalje od toga ne mogu ići, tj. da od izraženog minimuma u dokumentu Protokola ne mogu odstupiti.

Jugoslovenska ambasada u Rimu je prije iznošenja svojih ocjena i predloga, 10. marta 1966. željela da prethodno iznese svoje mišljenje o sadržini vatikanskih izjava:

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

TAČKA I verbalne izjave Vatikana konstatuje postignutu saglasnost obeju strana u vezi manjih dopuna teksta Protokola;

TAČKA II verbalne izjave Vatikana: Sv. stolica odstupa od traženja da se u Protokol unesu posebne garancija jugoslovenske vlade ili da jugoslovenska vlada zasebno formuliše garancije u pogledu poštovanja slobode savjesti i verskog ubeđenja katoličkih učenika u školama kao uslov za zaključenje sporazuma. Za uzvrat vatikanska strana je formulisala verbalnu izjavu (nije za objavljivanje), koja rezimira načelne revandikacije RKC. Time je to pitanje formalno likvidirano i ne predstavlja više zapreku za zaključenje sporazuma. Međutim, njihova formulacija izjave o tom pitanju zahteva, po našem mišljenju, i odgovarajuću protiv izjavu iste forme s naše strane (naš predlog izjave dostavljamo u prilogu br. I/2).

TAČKA III verbalne izjave Vatikana: Sv. stolica praktično odustaje od traženja da se u Protokol unese izjava da se «poučavanje katoličke doktrine ne može smatrati aktivnošću političkog karaktera», ali traži kao minimum da se u tekstu Protokola ‹verski i crkveni okviri› u kojima mogu da se obavljaju svešteničke funkcije, determišu pozivom na kanonsko pravo. Ovo drugo je sa stanovišta praktičnih posledica i u celom kontekstu tačke I glave II Protokola, znatno prihvatljivije od sadržine prve formulacije. Međutim, postavlja se pitanje da li je to prihvatljivo sa formalne strane, zbog toga što se kanonsko pravo suprotstavlja domaćem zakonodavstvu, jedinom pravnovažećem za građane SFRJ. Ako Vatikan ne odustane ni od ove druge alternative, možda bi se mogao naći kompromis na taj način što bi se rečenici ‹u vršenju svojih svešteničkih funkcija› dodale reči ‹... određenih kanonskim pravom›. Time bi se izbeglo to da se crkveni i verski okviri određuju Kanonskim pravom, dok je za funkcije sveštenika opšte poznato i priznato da ih određuje svaka verska zajednica svojim internim propisima. Ne znamo, doduše, da li bi Vatikan i ovo prihvatio...

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

TAČKA IV verbalne izjave Vatikana: Izjavom u toj tačci Vatikan praktično definitivno odbija da pitanje Zavoda sv. Jeronima uđe u Protokol. Ostaje verbalna izjava (što odgovara našem minimalnom zahtevu iz Instrukcija Savezne verske komisije, br. 21 od 27. januara 1966), ali uslovljena držanjem jugoslavenskih vlasti, tj. da će se Sv. stolica držati izjavljenog sve dok naše vlasti ne budu pravile teškoće dolasku sveštenika iz određenih pokrajina Jugoslavije u Zavod. Ovo poslednje sa praktičnog stanovišta nema veliki značaj, jer je normalno da se stavovi jedne ili druge strane menjaju prema situaciji koja nastaje unilateralnim aktima jedne od dveju strana.

TAČKA V verbalne izjave Vatikana: Tendencija i smisao predloženog vatikanskog umetka, da apostolski delegat u Beogradu ‹ima ujedno i funkcije izaslanika kod Vlade› su jasne i samo potvrđuje da Vatikan želi odnose sa Jugoslavijom na što višem nivou. Vatikansko obrazloženje je sa formalne strane logično, s obzirom da u Protokolu stoji da će jugoslovenska vlada imati izaslanika pri Sv. stolici. Posmatrano sa praktične strane vatikanski (apostolski) delegat...

* * * * * * * * * * * * *

SPORAZUM BEZ ILUZIJE DA SE REŠE SPORNA PITANjA: Uticaj Hrvatskih biskupa na tok pregovora i potpisivanje protokola

SVETA stolica je prihvatila jugoslavenske stavove da se u Protokol ne unose vatikanski zahtjevi u pogledu posebnih garancija o poštovanju slobode savjesti i vjerskog ubjeđenja rimokatoličkih učenika u školama i o iznošenju moralnih i dogmatskih „istina“ Rimokatoličke crkve. Međutim, ostala je pri svom stavu da se izostavi iz njene izjave u Protokolu tačka koja se odnosila na Ilirski zavod sv. Jeronima. Vezano za ova dva pitanja Sv. stolica je dostavila dvije parafirane pismene izjave:

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

a) „Sveta stolica je s najvećim žaljenjem saznala da Vlada SFRJ ostaje pri odbijanju da prihvati zahtjev za davanje odgovarajućih garancija u pogledu poštovanja slobode savjesti i verskih ubeđenja katoličkih učenika u državnim školama.

Sveta stolica je smatrala i još uvijek smatra ovaj zahtev osnovnim, jer je državna škola u Jugoslaviji obavezna za sve građane za vreme osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja, a ona je i jedina koju mogu da pohađaju oni koji nameravaju nastaviti školovanje (s izuzetkom onih koji se spremaju za sveštenički poziv).

PITANjE JE od takvog značaja da je Sveta stolica sebi morala postaviti pitanje da li je - u nedostatku traženih garantija - uopšte moguće sklopiti predviđene sporazume. Sveta stolica smatra neophodnim da ostane jasno zapisano da ona ostaje pri svom zahtevu i da se neće moći smatrati zadovoljenom sve dok taj zahtev ne bude prihvaćen, i u meri u kojoj se zahtevu bude izašlo u susret“.

Predsednici savezne i republičkih komisija za vjerska pitanja, uz prisustvo predstavnika Državnog (jugoslovenskog) Sekretarijata inostranih poslove, povodom ove izjave Sv. stolice predložili su da jugoslavenska strana vatikanskoj podnese svoju parafiranu izjavu slijedeće sadržine: „Jugoslavenska vlada, ostajući pri izjavi koju je dala u Beogradu 7. juna 1965. o pitanju školske omladine, a u vezi sadržine tačke II napred citirane izjave od strane Sv. stolice, smatra za potrebno da sa svoje strane izjavi sledeće: 

Jugoslovenska vlada ponovo izjavljuje da je opštim garancijama navedenim u tački I/1 Protokola zajemčeno svim građanima, bez ikakvih razlika, dosledna primena zakona i drugih propisa kojima se obezbeđuje poštovanje slobode savesti i slobode veroispovedanja vere, koji su zagarantovani Ustavom SFRJ. Jugoslovenska vlada ne može ni jednoj grupi svojih građana dati posebne garancije u tom pogledu“.

* * * * * * * * * * * * *

Garancija Katoličkoj crkvi da može da poseduje nekretnine

VEZANO ZA ILIRSKI zavod sv. Jeronima, Sv. stolica je dala slijedeću izjavu: 

b) „Kao što je u više navrata izjavljeno u toku pregovora, Sv. stolici nije ni u kom slučaju teško izjaviti da je njena čvrsta namera da se stara da pontifikalni zavod Sv. Jeronima Ilirskog u Rimu uvek i isključivo odgovara ciljevima koji su određeni njegovim statutom.

Isto tako, dok bude trajala sadašnja situacija, naime dok jugoslovenska vlada ne bude stvarala teškoće za dolazak dovoljnog broja mladih iz biskupija na teritoriji SFRJ, koje imaju pravo da šalju đake u Zavod, namera je Svete stolice da u njemu budu primani, kao đaci, samo sveštenici jugoslovenski građani koje šalju biskupi iz Jugoslavije, shodno statutu. Međutim, iz razloga koji su već opširno izloženi, Sv. stolica ne smatra da može danas uneti takva uveravanja u Protokol. Pitanje će se moći ponovo razmotriti kad bi bile date garancije koje je Sv. stolica tražila u pogledu poštovanja slobode savesti i verskih ubeđenja katoličkih učenika u državnoj školi“.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

UKOLIKO bi Sv. stolica i dalje zahtjevala da se izostavi iz Protokola tačka koja se odnosi na Zavod sv. Jeronima i da umesto toga svoj stav izrazi u izjavi koji je već podnela, predsednici savezne i republičkih komisija za vjerska pitanja jugoslavenskoj vladi bi, povodom takvog vatikanskog eventualnog stava, predložili podnošenje slijedeće parafirane izjave: „Jugoslovenska vlada uzima na znanje izjavu Sv. stolice da nema nikakvih teškoća da potvrdi da je njena čvrsta namjera da se brine kako bi pontifikalni Zavod sv. Jeronima Ilirskog u Rimu uvek i isključivo služio svrsi kojoj je namenjen na osnovu njegovih statuta. Međutim, iz razloga koje je u više navrata sa svoje strane opširno izložila, jugoslovenska vlada smatra da bi u obostranom interesu bilo korisno kada bi navedena uveravanja Svete stolice našla svoje mesto u predviđenom protokolu i sa žaljenjem konstatuje što Sveta stolica smatra da to ne može učiniti danas. Jugoslovenska vlada takođe smatra da uslovljavanje rešenja pitanja kakvo je traženje Svete Stolice u pogledu katoličkog odgoja školske omladine sa rešenjem pitanja Zavoda sv. Jeronima Ilirskog u Rimu, ne bi općenito trebao da bude način rešavanja pojedinih - sadanjih i budućih - otvorenih pitanja iz međusobnih odnosa. Isto tako, u vezi izjave Svete stolice da sve dok bude trajala postojeća situacija, tj. sve dok Jugoslovenska vlada ne bude postavljala zapreke dolasku dovoljnog broja sveštenika iz biskupija na teritoriji SFRJ (koje imaju pravo da upućuju đake Zavoda), namera je Svete stolice da u njega budu primani kao pitomci samo sveštenici, jugoslovenski državljani, koje biskupi upućuju iz Jugoslavije u skladu s Pravilima Zavoda. Jugoslovenska vlada izjavljuje da sve dok Zavod bude strogo služio napred navedenoj svrsi, tj. sve dok odgoj pitomaca u Zavodu ne bude vređao postojeće ustavno i društveno-političko uređenje SFRJ i dok se pitomci Zavoda i njihovi biskupi budu pridržavali propisa koji važe za odlazak i boravak građana SFRJ u inostranstvu, sadašnja situacija u tom pogledu se neće menjati“.

S OBZIROM na ovakav stav Vatikana, jugoslovenska strana je preporučila da se „u izjavi s naše strane“ izostavi tačka kojom se RKC daju određene garancije u pogledu imovinsko-pravnih pitanja. Međutim, u slučaju da ovakav stav jugoslovenske strane dovede u pitanje i same pregovore ili bi se oni odugovlačili, jugoslovenska delegacija je preporučivala da se ide na to da se iz tadašnje tačke, kojom se „s naše strane daju određene garancije u pogledu imovinsko-pravnih pitanja“, ostavi samo konstatacija da prema važećim propisima RKC može imati i ubuduće pravo svojine na nepokretnostima i da može vršiti popravke postojećih i kupovinu ili izgradnju novih objekata za svoje potrebe. Zalagali su se da se povuče drugi stav ove tačke prema kojem se vlada SFRJ obavezivala da će se založiti da se Crkvi vrate objekti koji su u njenom vlasništvu.

* * * * * * * * * * * * *

Vatikan odbija predlog o zajedničkom saopštenju o sporazumu

PRILIKOM OVIH razgovora između predstavnika Svete stolice i Ambasade SFRJ u Rimu, 4. marta 1966, vatikanski predstavnici su predlagali da se u nacrt Protokola unesu slijedeće dopune: a) da se u tekstu umesto reči „pregovori“ unese reč „razgovori“. Ovaj predlog obrazložen je rečima da izraz pregovori ne odgovara zbog ograničene forme i sadržine dokumenta. Jugoslovenska strana je insistirala da u Protokolu ostane formulacija da su Jugoslavija i Sveta stolica vodili „pregovore“. Preporučeno je da se prihvati vatikanski predlog samo ako „naš stav budu uslovljavali odugovlačenjem“; b) da se u izjavi Svete stolice, u kojoj se potvrđuje principijelan stav da delatnost katoličkih sveštenika u vršenju njihovih svešteničih dužnosti treba da se odvija u verskim i crkvenim okvirima.., nadodaju na reči „određenim kanonskim pravom“, tako da ovaj stav u celini glasi:

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

1.Sveta stolica potvrđuje principijelan stav da delatnost katoličkih sveštenika, u vršenju njihovih svešteničkih dužnosti, treba da se odvija u verskim i crkvenim okvirima određenim kanonskim pravom i da shodno tome ni jedan od njih ne može da zloupotrebi svoje verske i crkvene funkcije u svrhe koje bi stvarno imale politički karakter. Sveta stolica je spremna da uzme u razmatranje slučajeve na koje bi vlada SFRJ smatrala za potrebno da joj ukaže u tom pogledu; c) da se u glavi IV Protokola Apostolskom delegatu prizna od strane Jugoslovenske vlade da ima ujedno i funkciju izaslanika kod Vlade, čime bi bio u istom položaju kao i izaslanik Vlade SFRJ pred Svetom stolicom, pa ova glava u celini glasi: „U pogledu načina olakšavanja daljih kontakata između Vlade SFRJ i Svete Stolice, Vlada SFRJ je spremna da omogući boravak Apostolskom delegatu u Beogradu koji će imati ujedno i funkciju izaslanika pri istoj Vladi, s tim da ona sa svoje strane zadržava pravo da odredi svog izaslanika pri Svetoj Stolici. Sveta Stolica je spremna da primi izaslanika Vlade SFRJ i koristiće se mogućnošću za upućivanje Apostolskog delegata u Beograd“.

JUGOSLOVENSKA strana je dala saglasnost da se predlog može prihvatiti jer traže za apostolskog delegata jednak tretman koji ima i predstavnik SIV pri Svetoj stolici.

(Jugoslovenski pregovarači su zaključili da u slučaju da vatikanska strana ne prihvati jugoslavenski stav da se ne unesu predložene dopune, “s naše strane bi trebalo predložiti da se u prvom stavu brišu reči `verskim i crkvenim` i ujedno dati parafiranu pismenu izjavu koja glasi: `U vezi izjave Svete stolice pod II/1 Protokola prema kojoj Sveta stolice potvrđuje principijelan stav da delatnost katoličkih sveštenika, u vršenju njihovih svešteničkih dužnosti, treba da se odvija u (verskim i crkvenim) okvirima određenim kanonskim pravom, Jugoslovenska vlada želi naglasiti da se po sebi razume da saglasnost postupaka katoličkih sveštenika sa kanonskim pravom ni u kom slučaju ne može uticati na primenu jugoslovenskih propisa».)

2. Predstavnik Svete stolice je izneo da u njenoj praksi nije predviđeno da daje zajedničke izjave po završetku pregovora, već da svaka strana daje zasebne izjave koje se prethodno zajednički usaglašavaju. Jugoslovenski pregovarači su prihvatili predlog.

Predstavnik Svete stolice je potom postavio pitanje da li će se Protokol objaviti u „Službenom listu“ SFRJ, i stavio do znanja da Sveta stolica ne praktikuje objavljivanje u svom službenom listu, već u Osservatore romano, vatikanskom dnevniku. Protokol se trebao potpisati po prihvaćanju od strane Saveznog izvršnog veća, što je značilo da ga je vlada trebala ratifikovati. Pored toga jugoslovenski potpisnik dobijao je akreditiv za potpisivanje od državnog sekretara za inostrane poslove. Zbog svega toga jugoslavenska strana je smatrala da nema razloga da se Protokol ne objavi u „Službenom listu“ SFRJ.

Predviđeno je da će se on istovremeno objaviti u odgovarajućoj formi i u dnevnoj štampi, po objavljivanju njegovog potpisivanja. Potvrđena je ranija saglasnost da će se Protokol potpisati u Beogradu. S vatikanske strane trebao ga je potpisati Agostino Kazaroli, pomoćnik državnog sekretara Sv. stolice, koji je imao akreditiv državnog sekretara Vatikana. Zato su vatikanski pregovarači željeli da imaju državnog sekretara za inostrane poslove.

* * * * * * * * * * * * *

Dezintegracija Jugoslavije počinje posle Titove posete papi

MOŽE SE ZAKLjUČITI da su obe pregovaračke strane prišle pregovorima sa ciljem  sređivanja međusobnih odnosa, ali bez iluzija da će moći riješiti sva sporna pitanja, imajući u vidu da će se neka od njih moći rješavati tek kada za njih sazru uslovi. Otuda se u pregovorima išlo za tim da se nađu zajednička rešenja o pitanjima za koja je bilo moguće postići sporazum u tadašnjoj fazi mogućeg sporazuma. Jugoslovenska strana je polazila od činjenice da je sređivanje odnosa s Rimokatoličkom crkvom moguće samo na bazi Ustava i drugih zakona SFRJ i na način kako su oni regulisani sa drugim vjerskim zajednicama. U tom duhu postavljala je i svoje konkretne zahtjeve i davala odgovore na pitanja postavljena od strane predstavnika Svete stolice.

S druge strane, kod iznošenja svojih stavova predstavnici Svete stolice su izjavili da neće činiti nepremostive teškoće što je položaj Rimokatoličke crkve u SFRJ regulisan na bazi Ustava i zakona zemlje, kao i da stanje odvojenosti crkve od države ne mora biti razlog loših odnosa, ako iz takvog stanja ne rezultira neprijateljski stav države prema Crkvi i religiji. Predstavnici Sv. stolice kod iznošenja svojih stavova izjavljivali su da svoja mišljenja zasnivaju na informacijama jugoslovenskih biskupa i predstavkama koje su biskupi upućivali Vladi i drugim državnim organima, što se u toku pregovora negativno ispoljavalo. Međutim, ipak se primećivalo da Sveta stolica realnije ocjenjuje stvarni položaj i mogućnost djelovanja RKC u Jugoslaviji od jugoslovenskog episkopata.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Ipak, u nizu značajnih pitanja koja su bila predmet pregovora (sveštenička emigracija, imenovanje biskupa, sveštenička udruženja, odgoj omladine i drugo) nije postignut sporazum zbog suprotnih gledišta koja su ispoljili predstavnici Sv. stolice.

NA OVAKAV stav Sv. stolice svakako je imao uticaj jugoslavenski episkopat koji je Vatikanu upućivao i pismene primjedbe na nacrt Protokola i uopšte na sadržaj pregovora. Jugoslavenska vlada je zbog ponašanja jugoslavenskog rimokatoličkog episkopata očekivala da će pojedini biskupi i poslije potpisivanja Protokola vršiti opstrukciju afirmacije postignutog sporazuma i boljih odnosa između jugoslavenske države i Rimske crkve.

Pregovori su, dakle, konačno završeni u aprilu 1966. utvrđivanjem Protokola o pitanjima o kojima je postignuta saglasnost. Postoje i verbalne izjave o nekim konkretnim pitanjima o kojima nije postignut sporazum, ali one nisu ušle u Protokol kao njegov sastavni dio.

Foto EPA, Profimedija, Arhiv Jugoslavije, Muzej Jugoslavije, Katolički tjednik, Glas Koncila, Arhiv Zagrebačke biskupije, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“ i Vikipedija...

Poslije potpisivanja Protokola jugoslovensko-vatikanski odnosi su išli uzlaznom linijom, pa je došlo do daljnjeg poboljšanja odnosa, što će kulminirati 1971. s posjetom Josipa Broza Tita papi Pavlu VI. Poslije Brozove posjete Vatikanu u Jugoslaviji će se ubrzati procesi dezintegracije zemlje i naročito jačanje nezavisnosti, odnosno konfederativnog položaja Socijalističke Republike Hrvatske. U prilog širenja hrvatstva i hrvatske nacionalne ideje, nekadašnji Ilirski (srpski, pa jugoslavenski) Zavod sv. Jeronima Vatikan će 1971. preimenovati u Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima. Američki predsjednik Ronald Regan će uspostaviti neposrednu kontrolu nad Vatikanom preko Jovana Pavla II, koji će mu postati produžena poluga američkog pritiska na SSSR i zemlje realnog socijalizma…

Preporučujemo

Društvo

0 5

TRAGOVIMA SRPSKIH PUTNIKA NA STAZAMA SVETE ZEMLjE: Mesta gde se odvijala biblijska drama

22. 04. 2025. u 16:35

Kultura

0 6

SUDANIJA BRANKA ĆOPIĆA IZMEĐU HUMORA I TRAGIČNOG: Četiri decenije od odlaska najpopularnijeg i najčitanijeg Srpskog pisca

26. 03. 2025. u 17:38

Društvo

0 0

DISIDENTSKA ZVONA ZA SLOBODU MISLI: Progoni i suđenja političkim neistomišljenicima u Srbiji

17. 03. 2025. u 17:00

Društvo

0 2

GREŠNICI SA PRVE STRANE ISTORIJE: Rađanje disidentskog pokreta u Jugoslaviji i Srbiji

11. 03. 2025. u 06:30

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije