OTCEPLJENJE NAJAVLJENO 24 GODINE RANIJE: Suverenitet Srba bio je samo pano za ostvarivanje hrvatske samostalnosti

SRPSKO pitanje već početkom pedesetih godina postaje tabu tema. Nemilosrdan, obračun sa srpskim ministrima i grupom intelektualaca, koja se okupljala oko posebnih srpskih iistitucija, hrvatsko rukovodstvo koristi povoljan društveno-politički momenat, da se u potpunosti potisne nacionalna posebnost srpskog naroda.

Foto arhiva

Nestaju posebne političke i kulturne ustanove, nastale kao tekovina NOR-a i ZAVNOH-a: Muzej Srba u Hrvatskoj, Centralna biblioteka sa arhivom, Izdavačka knjižara "Prosvjeta". Postepeno prestaju sa izlaženjem srpski listovi i časopisi, kao što je "Srpska riječ", mesečni časopis "Prosvjeta", zatim kalendar "Prosvjeta". Nestaje Srpsko pevačko društvo "Obilić". Posle političkog procesa organizovanog srpskim ministrima, dobrim delom puca spona između srpskog naroda i vladajuće partije ili bolje rečeno "predstavnika srpske nacije" u toj partiji.

Činjenica je da posle smene navedenih rukovodilaca, srpski narod u Hrvatskoj ostaje bez uporišta u novom režimu ili bolje rečeno ljudi, koji su, ipak, vodili računa o svojoj naciji. Istovremeno srpski krajevi se i dalje zapostavljaju u privrednom smislu. Sve investicije i dalje idu u hrvatske krajeve. Nameru u vezi sa razvojem srpskih krajeva je predsednik Vlade Hrvatske obznanio 1964. godine, kada je između ostalog istakao:

"Stvar se rešava unutrašnjom migracijom i povećanjem prihoda stanovnika usled većeg društvenog standarda". Zapravo, kreatori i čelni ljudi političkog sistema su odlučili da srpsko pitanje u Hrvatskoj reše iseljavanjem Srba iz svojih enklava. To su izveli efikasno, zapuštajući srpske krajeve, što je podstaklo veliko iseljavanje Srba u jače privredne centre Hrvatske, gde su ostvarivali veći životni standard. Tako posle 1950. godine, dolazi do ubrzanog pražnjenja srpskih etničkih teritorija. Dolaskom u velike gradske centre Hrvatske postaju manjina, neotporna, da se suprotstavi nasrtaju asimilacije. Tu su doživeli i veliku obrazovnu transformaciju, ali ona je bila bez srpskih nacionalnih komponenti. O srpskim nacionalnim komponentama nije vođeno računa kroz zajedničke institucije, tako da je izučavanje srpske istorije i kulture, bilo u potpunosti zapušteno. Potisnuta je bila upotreba ćiriličkog pisma a to je značilo odvajanje Srba od svog istorijskog nasleđa, iako ga se sam narod nije nikad odrekao, niti koga ovlastio da to učini u njegovo ime. Potisnuta je bila i upotreba srpske zastave.

Zasedanje  Zavnoh-a, Foto arhiva

U HRVATSKOJ se posle 1960. godine uz saglasnost Josipa Broza, Vladimira Bakarića i ostalih stvorio novi naučni, odnosno politički centar "Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske", kojeg je predvodio dr Franjo Tuđman, visoki oficir koji se pre toga razišao sa Generalštabom JNA a što bi tad istovremeno trebao biti i razlaz sa SKJ.

Međutim, u njegovom slučaju to se nije desilo. Politička koncepcija njegovog tima bila je zasnovana na teoriji dr Ante Starčevića, poznatog "rasiste" iz 19. veka, preteče frankovske i ustaške ideologije, koja je bila pogubna za srpski narod. Planovi i koncepcije ovog centra gradile su se, pre svega na antisrpskoj politici i rušenju Jugoslavije. Ovaj "paralelni" politički centar, kako su ga nazivali je formalno napadan od rukovodećih struktura CK SKH.

Posle Brionskog plenuma 1966. godine hrvatski nacionalizam i ekstremizam naglo je ekskalirao. Da bi realizovali razbijanje Jugoslavije, trebalo je to prethodno učiniti i na polju kulture. Poznati univerzitetski profesor iz Novog Sada dr Petar Mirosavljević je došao do sledećeg zaključka. "U radu se polazi od stava da su i stvaranje i razbijanje Jugoslavije pripremali u sferi filologije." Da je to tako potvrdila je praksa. Ni godinu dana posle Brionskog plenuma u Hrvatskoj je donešena, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaraciju je potpisalo 18 naučnih, prosvetnih i kulturnih ustanova Hrvatske, koje su predstavljale najviši sloj hrvatske inteligencije. Među potpisnicima nalazio se i najpoznatiji hrvatski intelektualac književnik Miroslav Krleža, dugogodišnji direktor JAZU, tadašnji član CK KPH, a po nekima i autor Deklaracije. Ovaj proglas potpisalo je još 80 članova KP iz spomenutih ustanova.

Marko Veselica, Mika Tripalo, Dušan Dragosavac, Savka Dabčević Kučar, Foto arhiva

Deklaracija je izazvala žestoku raspravu i političku podelu po nacionalnoj liniji, što se proširilo po čitavoj Jugoslaviji.

"U lingvističkom pogledu potpisnici polaze od konstante da se hrvatski jezik ne razlikuje samo po sintaksi, deklinaciji, konjugaciji i akcentu, nego što za razliku od srpskog posjeduje fond od 'svojih' 10.000 riječi. To bi značilo da se ne radi o dvije varijante, nego o dva jezika." Kako se to dalje objašnjava, oni su formalno, ostavili mogućnost Srbima da se opredeljuju između hrvatskog i srpskog jezika ili da standardizuju svoj. Dobro su znali da Srbi u Hrvatskoj nisu imali zato odgovarajućih ustanova, niti stručni potencijal, kao da će ih prisiliti putem škola, sredstava javne komunikacije i administracije državnih nadleštava, prisiliti da automaski prihvate hrvatski jezik. Bio je to uvod u postepenu i mirnu asimilaciju, jer narod bez svoje kulture i jezika ne može očuvati svoj nacionalni identitet. Suštinu ovog dokumenta, odnosno njegovu nameru, objasnio je Miko Tripalo u januaru 1990, kada je izjavio da je "jedno mislio drugo govorio, jer da nije bilo Deklaracije hrvatski jezik se ne bi tako razvio".

Šime Đodan, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Foto arhiva

S KRAJA šezdesetih godina čelni ljudi u SKH i razne političke organizacije povezuju se sa hrvatskom emigracijom, čak i sa ustaškim grupacijama. Srbi se optužuju da su privilegovani te se prema njima postupa na razne načine. Vođstvo Maspoka je formalno preuzela Matica Hrvatske koja je imala više desetina ogranaka u inostranstvu. Njena politika prodire u radne organizacije, škole, fakultete... ulaze u raspravu o ustavnim amandmanima na Ustav Hrvatske i Jugoslavije. Diskusije o amandmanima su išle u pravcu da je SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, a ne Srba u Hrvatskoj. Da je Hrvatska nacionalna država nedeljivog nacionalnog suvereniteta". To je zapravo bio poziv za otcepljenje. U svojim raspravama traže učlanjenje Hrvatske u Ujedinjene nacije, osnivanje nacionalnog sabora, da se uspostavi Štab za odbranu Hrvatske, Štab hrvatske mornarice u Splitu, da se precizira hrvatsko državljanstvo, da se uspostave hrvatske poštanske marke, da devize ne idu u Beograd...

Dara Janeković i Tito, Foto arhiva

Uključen je bio i spoljni faktor, naročito preko hrvatskog iseljeništva. Na čelu Matice iseljenika, bio je Beco Holjevac, general i presednik grada Zagreba, on je okrivljivao Jugoslaviju za emigraciju Hrvata i tražio izdvajanje iz Jugoslavije. Najoštrije kritike sa pozicije opljačkanosti Hrvatske upućivali su putem štampe i na brojnim predavanjima Marko Veselica i Šime Đodan. Vlado Gotovac, u časopisu Matice Hrvatske "Kritika", označava položaj Hrvatske pogubnim za Hrvate. Grga Gamulin traži izmeštanje sedišta federacije iz Beograda, Franjo Tućman umanjuje broj žrtava, forsira izraze za NOR "hrvatski korpusi". Ulogu Srba u narodnooslobodilačkoj borbi ne spominje.

Hrvatski nacionalisti su nametnuli atmosferu nepoverenja prema Jugoslaviji, i igrali su uspešno na kartu "opljačkanosti i osiromašenosti hrvatske nacije." Evo kako je tadašnju situaciju u Hrvatskoj opisala poznata spisateljica i antifašistički borac Dara Janeković: "Pjevale su se ustaške pjesme, izvukli su sve moguće, čak i fašističke simbole i naravno da sam se plašila. Neki tada nisu shvatili moj opravdani strah. Tada sam na jednoj konferenciji rekla da se plašim novih krvoprolića i ratova". Zemlja je zapravo bilo pred građaiskim ratom. Nakon dugog oklevanja, raznoraznih pritisaka spoljnih i unutrarašnjih, Josip Broz je sazvao 21. sednicu Presedništva SK Jugoslavije, koja je održana u Karađorđevu 1. i 2. decembra 1971. godine, gde je naglasio da ne stoji iza politike partijskog rukovodstva Hrvatske. Nešto docnije na 23 sednici CK SKH isključeni su iz SK Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Janko Bobetko, Marko Koprtla i drugi. Od 214.614 članova SK Hrvatske isključeno je 656 Hrvata, 43 Srba, i 42 pripadnika ostalih nacija.

Foto arhiva

Evo kako zaustavljanje Maspoka objašnjava poznati srpski istoričar iz Hrvatske dr Gojko Vezmar: "Maspok je zaustavljen a neki njegovi vodeći ljudi pohapšeni, neki su se obreli u inostranstvo, dok se jednom djelu nakon upućene kritike oprostilo učešće u tom pokretu. Mnogi su se povukli, pritajili u strogoj ilegali, čekali novi povoljniji trenutak. Ne više preko SK, već pomoću emigracije i stranih saveznika. Raščišćavanje s Maspokom je bilo obzirno i liberalno. Napadi su usmereni protiv organizatora a sve ostalo se razvodnjavalo i polako uvodilo u kolotečinu sistema."

SRBI u Hrvatskoj pojavom hrvatskog nacionalizma najpre su bili iznenađeni, zatim zaplašeni, najzad ozlojeđeni. Osim pojedinačnog i grupnog negiranja nisu se kao narod suprotstavili, niti su za to imali vlastite institucije pa ni štampu. Jedini srpski mesečnik "Prosvjeta" je pokušavao da bar donekle parira "Matici Hrvatske", ali je to bila kap u moru naspram razgranate mreže hrvatskih institucija i njihovih brojnih glasila. Predstavnici Srba u organima vlasti Hrvatske, kao i oni u lokalnim organima i organizacijama, suprotstavljali su se hrvatskom nacionalizmu, ali bez traženja podrške naroda.

Srbi su sve više postajali meta šovinista i ekstremista. Međutim najžešći nasrtaji su izvođeni, na ostatak SKD "Prosvjetu", tada još jedinu u potpunosti ne ugašenu instituciju, koja je u to vreme jedva životarila. Kuliminacija hrvatskog šovinizma bila je 1971. godine. Tad su i organi vlasti izvršili atak na "Prosvjetu". Zapravo da bi se umanjla žestina kritike, na deo hrvatskog političkog korpusa, već po uhodanom metodu u Hrvatskoj. I tu je izmišljen politički paritet, pa se počelo pisati i govoriti: "u ovom društvu organizovano djeluje srpski nacionalizam", što je bio apsurd. Evo što je o tome naveo vinovnik tih događanja dr Gojko Vezmar: "u okviru razračunavanja s nacionalizmom poslije 21. sednice opstruiran je rad SKD 'Prosvjeta', koja je pokušala da, kao pandam Matici hrvatskoj, pokrene nekoliko tad aktualnih pitanja nacionalne ravnopravnosti, kao što su da se osnuju srpske institucije, da se održi Kongres Srba, da se donesu školski programi za srpsku djecu, da se u JAZU formira odjel za proučavanje srpske historije i kulture, da se garantira pravo srpskog jezika pisma i drugo. Postavljena su neka politička pitanja, kao što je osnivanje srpskog vjeća u Saboru Hrvatske, a potiho pitanje srpske autonomije. Javilo se pitanje ponovnog izdavanja 'Srpske riječi', kao dnevnog lista. Toj aktivnosti su se na startu suprotstavili članovi SKD 'Prosvjete', koji su bili istovremeno članovi najviših političkih rukovodstava Hrvatske. To su Dušan Dragosavac, Nikola Sekulić, Milan Zjalić i drugi. Vidljivo je da je reč o ljudima koji su po zadatku gasili posebne srpske institucije. Zbog određenih pokušaja odbrane i pariranja od hrvatskih nasrtaja SKD "Prosvjeta" je osuđena kao i Matica hrvatska, iako njihove akcije i dela nemaju ništa zajedničko. To je bila još jedna akcija uravnilovke, koja je ublažavala akciju hrvatske politike, koja je zapravo, razbijala Jugoslaviju i ispoljavala antisrpstvo. Ljudi oko 'Prosvjete', sticajem istorijskih okolnosti su se našli u poziciji da zatraže ono što im je ukinuto. Nije sporno, da su sve srpske institucije ukinute uz saglasnost ili po Titovu nalogu, neovisno što su bile tvorevina odluka ZAVNOH-a. Svako drugo razmišljanje i traženje krivaca je apsurd." Iz Vezmarova teksta je vidljivo, da je kod Srba u tad novonastalim okolnostima bilo i zahteva za autonomijom. On navodi da je Miko Tripalo u svom govoru u kinu "Edison" aktivu zajednice opština Karlovac 1972, naveo preko 12 razloga zašto Srbi u Hrvatskoj ne mogu imati svoju autonomiju.

Srpska pravoslavna crkva u Zagrebu, Foto arhiva

PRITISAK na "Prosvjetu" postaje nepodnošljiv, izmišljaju se optužbe, vršeni su razni ataci, pleni se i oduzima imovina a ljudi se sprovode na razne informativne razgovore.

Tako su mnogi počeli da beže od "Prosvjete"... Krajem 1972. prestaju gotovo sve aktivnosti pedesetak pododbora. Društvo ostaje sa samo jednim zaposlenim, to je bio dr Stanko Korać. Politička odluka o brisanju iz registra je doneta rešenjem Sekretarijata za unutrašnje poslove Hrvatske 25. maja 1980. godine, uz ironično objašnjenje, da ne postoji nikakva delatnost "Društva". To je bilo bezobzirno obrazloženje, odnosno provokacija Srba, kad se dobro znalo da je rad SKD "Prosvjete" namerno sprečen. Tako je posle 36 godina rada ugašena i poslednja institucija srpskog naroda u Hrvatskoj, zapravo iskorišćen je politički momenat da se i to uradi.

Premda su vođe Maspoka iz 1971. godine smenjeni, svi njihovi zahtevi su stavljeni u Ustav SFRJ 1974. godine. Ustavom SR Hrvatske iste godine, izmenjena je definicija o upotrebi jezika u Hrvatskoj, odnosno izbačena je srpska komponenta iz upotrebe jezika, što je kod srpskog naroda izazvalo veliko nezadovoljstvo. Tito, Kardelj, Bakarić i ostali su dozvolili stepen bliže razlazu, što im je i bio krajnji cilj. Evo što je o tome naveo poznati hrvatski istoričar dr Dušan Bilandžić: "Konfederalni Ustav 1974. godine, išao čak i dalje od onoga što je Hrvatska očekivala, od svog nacionalnog pokreta, koji je otpočeo 1967, "Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i općom političkom demokratizacijom. To je bila 'demokratizacija' samo u odnosu na savezne organe, koji su slabili saveznu državu."

Uvođenje određenih postulata u Ustav 1974. godine, kojih nema u ustavima zemalja zapadne demokratije, nije bio cilj demokratizacije društva, nego rušenje države pod tom formom, a što je bio interes i određenih spoljnih faktora. Istovremeno, nikakva demokratizacija nije sprovođena unutar republike Hrvatske. Ustav SFRJ 1974, zapravo je bio proces legalne razgradnje SFRJ.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije