IGRA DUPLOG KOLOSEKA: Od vatrenih Jugoslovena Trumbić i Supilo su se preobrazili u hrvatske nacionaliste

DA su poslanici Narodne skupštine Kraljevine Srbije bili mudriji i pronicljiviji kada su 7. decembra, 1914. godine izglasali Nišku deklaraciju i time ozvaničili da je jedan od ratnih ciljeva Kraljevine oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena - istorija Srba u 20. veku možda ne bi bila tako krvava.

Pariska mirovna konferencija

Ispostavilo se da narodni predstavnici, usvajajući ovaj istorijski dokument koji je pred njih ispostavila Pašićeva vlada u formi izjave, nisu znali s kim imaju posla. A ni najodgovorniji u Kraljevini čak ni to kakve su političke prilike u pokrajinama neprijateljske Austrougarske - Hrvatskoj i Sloveniji. Niko se nije pozabavio mentalitetom ova dva naroda čiji će izaslanici okretati ćurak kako im odgovara. Sve vreme, od ideje o ujedinjenju, tokom i na kraju Velikog rata, pa i kasnije, u zajedničkoj državi igrali su dvostruku igru. Politika duplog koloseka imala je jedini cilj. Da im zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca, preimenovana u Jugoslaviju 1. decembra 1918, bude najkraći put do stvaranja sopstvenih država. To će se i dogoditi početkom devedesetih.

Okićena lovorikama pobede u dva balkanska rata i vojnim podvizima na Ceru i Kolubari, Srbija je, zaista, bila poželjan stožer ujedinjenja. Tek tada su se razbuktale vatre jugoslovenstva. Srpska vlada bila je zasuta pismima podrške za usvojenu deklaraciju. Javljali su se članovi Jugoslovenskog odbora iz Londona. Zagovaraju, čak, tezu da se ujedinjenje kruniše overom "jedan narod, tri imena!". Frano Supilo, jedan od istaknutih članova ovog odbora, predsedniku srpske vlade, Nikoli Pašiću, piše:

"Gospodine predsjedniče! Moja vjera i vjera hiljada nas, koji stojimo na načelu narodnog jedinstva jest, da mi Hrvati, Srbi i Slovenci od Triglava do Timoka sačinjavamo jedan te isti narod sa jednim te istim jezikom, a samo sa tri narodna imena."

DOSIPANE su, sa svih strana, i presipane pohvale Srbiji, Srbima i njihovim vojnim pobedama. Količinu licemerja i podilaženja, ipak, tadašnji vrh Srbije nije mogao ili nije želeo da prepozna.

Supilo i njemu bliski Slovenci iz Jugoslovenskog odbora, grčevito su se borili da oživotvore tezu o "troimenom narodu". Podmetanje ovog kukavičijeg jajeta imalo je više razloga. Najpre želju da pripadnike svojih naroda koji su se borili za Austrougarsku i mogli da budu gubitnici u ovom ratu etnički izjednače sa Srbima, čija je ratna perspektiva ukazivala da će se naći u pobedničkom taboru. Taktika sa domaćeg terena vešto je primenjivana i u kontaktima sa diplomatskim predstavnicima i državnicima Rusije. Umesto domaće teze o "troimenom narodu" Supilo je Rusima podilazio ističući pripadnost "slovenskoj braći", "ruskoj braći" i dr. Bio je uveren da će "Baćuške", sa saveznicima u Antanti biti odlučujući faktor prilikom rešavanja posleratnog statusa Hrvatske.

SUPILO i predsednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić plašili su se da države Antante, posle rata, dalmatinsku obalu ne prepuste Italiji, kao nagradu za njeno pristupanje ovom savezu. Sa puno "slovenske patetike", Supilo se obratio Anatoliju Nikolajeviču Krupenskom, ruskom poslaniku u Rimu, sa sledećom tvrdnjom: "Jedino slavensko pravo more jest Jadransko, sa izvrsno razvijenom obalom i sa najčešćim slavenskim življem. Djeliti, ili čak izgubiti njegovu obalu, nakon ovolikih žrtava Srbije i Rusije u ovom ratu značio bi golem poraz cjelog Slavenstva, a za nas Primorce narodno ubojstvo."

U nadi da će Rusi podržati ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, Supilo nije odstupao ni početkom 1915. godine. U februaru se obreo u Petrogradu. Tamo je, kako je govorio, bio lepo primljen. Primetio je, ipak, sumnju ruskih sagovornika u ideju o stvaranju jugoslovenske države. Suočili su ga sa činjenicom da Srbe, Hrvate i Slovence dele verske razlike.

Nepoverenje u jugoslovenski projekat zbog konfesionalnih problema, otvoreno je pokazao i tadašnji ruski ministar inostranih poslova, Sergej Dimitrijevič Sazonov. Supilo ga je pokušao uveriti "da je moguće da se katolici etapno približe pravoslavcima". Sazonov je, prema Supilovim rečima, "prezrivo odmahnuo rukom i odgovorio da sve te kombinacije nisu ništa dok se god papa bude priznavao vrhovnom glavom crkve".

A, kada je Srbija u jesen 1915. godine izgubila Beograd i bila primorana da se njena vojska, vlada i narod povlače preko Albanije, a Supilo bio uveren da je izgubila i rat - pokazao je svoje pravo lice. Od vatrenog Jugoslovena u vreme srpskih vojnih pobeda na Ceru i Kolubari, preobrazio se u hrvatskog nacionalistu. Sada je tvrdio da Srbi i Hrvati nisu jedan narod. Srbi pripadaju istočnoj, a Hrvati zapadnoj civilizaciji. Svoja separatistička gledišta izneo je u jednom memorandumu koji je 30. septembra 1915. godine (šest dana pre napada Makenzijevih armija na Srbiju), uputio engleskom ministru inostranih poslova ser Edvardu Greju u kome je, između ostalog rekao: "Hrvatska, u užem smislu ove reči, sa glavnim gradom Zagrebom jest za sve Hrvate, ma gdje oni boravili, glava i srce Hrvatstva, kao što je Srbija u užem smislu sa Beogradom na čelu glava i srce Srbstva. Hrvatima je Hrvatska sa Zagrebom integralni dio njihova narodnoga i državnopravnoga bića, njihova individualizma, a druge su hrvatske zemlje udovi toga bića."

Posle Krfske deklaracije koja je utemeljila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a bilo izvesno da se srpska vojska okrepila, oporavila i naoružala na Krfu, spremna da krene u nove pobede i slobodu Srbije, Supilo se, ponovo vratio na put zajedništva. Kasno. Bilo je to njegova odluka pred smrt.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije