KNJIŽEVNA KRITIKA: Pesma o stvaranju

Слађана Илић

27. 09. 2023. u 08:00

NOVA zbirka Dragana Lakićevića "Plačem u tami" ("Partenon") svojevrsna je pesma o pesmi i stvaranju, o iznova čitanim knjigama, o dragim slikama.

КЊИЖЕВНА КРИТИКА: Песма о стварању

Foto: Privatna arhiva

Istovre­meno to je i knjiga uspomena i posveta, knjiga o ljubavi, smrti i bolu, što možemo naslutiti već na osnovu samog naslova.

Samozatajno, dok se kreće po sobi, po gradovima ili pak po sećanjima na mesta na kojima je bio, koja je voleo, a s kojih, izvesno, nikada neće moći da ode, lirski subjekt nalazi povode za pesmu.

Najbrojniji povodi za nju jesu suočavanja s papirom, bilo da je reč o zapisu koji je malo svedočanstvo svakodnevice i, naravno, efemernosti, papiru iz čije prosenjenosti se nazire čitav jedan život, bilo da je reč o onom slo­ženijem, susretu sa belinom i "tišinom hartije" koju je potrebno smisleno ispuniti. Susret stvaraoca s takvom belinom i tišinom, očigledno mu podstiče celokupnu memoriju koja je u sprezi s njego­vim emotivnim sve­tom i koja budi sva čula. Samo uho i oko osetljivog či­taoca i/ili nekog drugog umetnika osetiće i razumeti simfoniju stvaranja i eksploziju boja ko­je su proizašle iz pa­žljivo biranih reči, iz njihovih nijansi, iz najpreciznijeg merenja značenja i zvučanja.

Pa ipak, nasuprot rađa­nju tekve pesme, postoje i one koje u samom stvarao­cu već dugo žive i koje ga, kada se ukažu, jednostavno iznenade, ali i na nešto važno podsete. "Rad" takve pesme direktno nas vraća iskoni i opominje na to da ona uvek, u svakoj prilici, u bilo kojim okolnostima samostalno živi i tvori. Njena moć je magijska. Ona je čuvarka - poput Velike Majke. Ona je istovremeno svoja. To vidimo u njenom nepre­kidnom, danonoćnom originalnom tkanju niti jezika. No, pesme jesu i svuda oko nas. O tome svedoči devojka pesma "u letnjoj haljini mišje boje". Stvaralac je uhvatio njen tre­nutak besmrtnosti dok nalakćena "leži kao da usniva", kao da "pozira pesniku". Njenoj mladosti i liričnosti ne može ništa nijedna pandemija. Još jedna pesma čija večnost je neupitna jeste sama Vislava Šimborska - čije su "oči kao reči".

Foto promo

Ipak, lirski subjekt iz zbirke "Plačem u tami" beleži i neke drugačije susrete s pesmama. Na primer, sa onima mr­tvog pesnika, prijatelja. Dok ih prekucava i iznova biva u njima, uočava kao se, presenjene aurom smrti, menjaju, kako i sama smrt, ipak, sadrži u sebi nešto lirsko, nešto umetničko. Taj lirizam posebnu auru daje i slikama zau­vek otišlih slikara prijatelja i podrazumeva isto tako liričnu posvetu - nimalo laku, ali potrebnu.

Tražeći odmak od tuge, ako postoji, ili tek lutajući u vreme­nu u kojem nije lako, možda ni moguće, ozdraviti, umetnik biva zagledan u borove i brest... Njegova tuga se produbljuje sa očiglednošću nestanka ruže, magnolije ili pak "gosto­primne gospođe vrbe / stare Beograđanke". Zatekli smo ga u vremenu u kojem sve nestaje - osim pesama: kuće, bašte, bu­nari, ruže, kultura sećanja, identitet..., u vremenu u kojem "vene i nestaje narod" i u kojem "se menja i smanjuje svet".

Ipak - ostaće nešto nakon svega da "leluja iznad sibir­skih šuma", da leti visoko iznad planina - za pesmom i za majkom.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MI SMO USPAVANI DIV, DRUGO MESTO NA TABELI NIJE OPCIJA! Prvo obraćanje novog trenera Partizana od kad je stigao u klub