LJUBAV SE MORA NEGOVATI: Jelena Kalajdžija, za “Novosti”, o romanu “Spajalica, šest sjemena i pero”

KNjIŽEVNOST može da nas zaštiti kao Ahileusov štit kosmogonijom koja je njoj imanentna od beslovesnih poriva vremena koje trošimo. Kako Vinaver reče, pa ću da ukradem: "u to duboko vjerujem i objema rukama potpisujem".

Foto Privatna arhiva

Ovo ističe Jelena Kalajdžija (1986), dobitnica ugledne Nagrade "Gordana Brajović" za roman "Spajalica, šest sjemena i pero", u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Novog Sarajeva. Po struci profesorka srpske književnosti i jezika, autorka radu u NB "Filip Višnjić" u Bijeljini, a u književnost je ušla jednom slikovnicom posle koje je usledila pesnička knjiga za odrasle "Prljavi Snješko na usijanoj haubi", za koju je dobila Nagradu "Novica Tadić". "Spajalica" je avanturistička priča o šest devojčica koje žive u domu za nezbrinutu decu u jednom malom gradu.

Da li ste za neku od vaših veoma simpatičnih junakinja imali uzore u vašoj sredini?

- Kako da ne! I sad ih srećem, gdje god vidim grupu djece tu su uzori i knjiški i uzori življenja. I ne samo grupe, slučajne samotnjake prolaznike, kao i djecu koju lično poznajem. Mada je još intenzivniji osjećaj kada prepoznam neku Unu Bu ili Minu Ritu Pež, Idu Iri, Dananu Gali, Bulinu Flink ili Kilimicu Tipuvakatitu, sada nakon romana, onda znam da je sve to jedna velika književna istina, jedna velika životna stvarnost. To su djeca - djeca koja voze svoju vožnju - uprkos kišnom danu, svađi, nevolji, ali i u susret suncu, druženju i onome u čemu su neprevaziđena: igri.

Likovima ste dali veoma neobična imena, sa kojom namerom?

- Igra je jedini dokaz da smo živi, a kao mali smišljamo najneobičnije nazive za najobičnije stvari. Poetički to presvlačenje ima malo detektivskog upliva, razotkrivanja tajne u važnosti imena kao identiteta. Uistinu iza njihovih neobičnih imena, tu su i ona na koja smo navikli. Namjere pisca su uvijek duboko intimne, i teško ih je verbalizovati mimo u onome što je recipročna čitoreakcija. Igra nikada nije besmislena, ona je duboko svjedočenje o slobodi i mašti, pa neka je za ovu priliku to odgovor: dopustiti identitetu da bude stvaran koliko god bio neobičan, dati mu legitimitet, vjerovati iznad svega.

Predstavnik odraslih u ovoj knjizi, upravnik doma za nezbrinutu decu, u prvi plan stavlja profit. Je li to delić slike našeg vremena?

- Dakako da jeste, ali i ne samo našeg, nažalost. Pored upravnika tu je i kontrajunakinja iz svijeta odraslih koja iznad svega stavlja dijete i njegovu bezbjednost iznad svoje zone komfora - Vera, školski pisholog. Upravnik je kulučar, kako mu i prezime kaže. Trgovina je jedan maler opstanka koji je odvajkada prisutan kao jedan od negativnih junaka, srećom tu je književnost u kojoj ta vrsta trgovine ne preživljava istoriju, niti će.

Foto Privatna arhiva

Bavite se istraživanjima novih načina čitanja o čemu ste objavili i dva priručnika. Kakvi se zaključci mogu izvesti?

- Jedan od frapantnijih je da se čita više nego ikad, ali nikad manje kvalitetnih štiva. I ti priručnici i moja istraživanja su pokušaj, nadam se ne jalov, da se osvijestimo da u hiperprodukciji ima jedan zamašan sepet smeća koji čitobiće ne tretira sa dostojanstvom. Novi načini su više upute za razdvajanje žita od kukolja. Ne može se očekivati izlazak iz bilo koje krize kulture koja je, da budemo jasni, uvijek prisutna u nekoj mjeri, ako joj ne damo one validitete, kriterijume i proboj horizonata u kojem čitobiće buja, a ne broji. Povratni marketinški uticaj je napravio takođe jednu lažnu sliku u kojoj linija manjeg otpora smanjuje hrabrost čitaoca da čita bez reklame ili da prati senzacionalističko čitanje, koje je prvenstveno laka razonoda, ali rijetko umni i emotivni napor.

U sekciji "Kreativna konzumacija kulture" godinama pratite te fenomene...

- Program sekcije na koji sam usmjerena najviše u posljednjem periodu "Da čitanje počne na vrijeme" bavi se osnaživanjem porodičnog čitanja, slično radim i u autorskom programu "Knjigorazrastanje", gdje podsjećam roditelje da ne mogu oni skrolati telefone i očekivati da klicni otkidaju na knjige... da je to mnogo više od čitanja, zagrljaj, ličnosni odnos i prije svega prisustvo u životu djeteta daleko invazivnije nego odvesti ga na 16 sekcija da se podmiri savjest i ušuška u sliku svečinjenja za njihov napredak.

Ljubav, bratijo, ljubav se njeguje. Sa školarcima osnovnih i srednjih škola je delikatnije, pa sam osmislila jednu bibliotečku interaktivnu društvenu igru "Knjige bez stranica", koja se nadam uskoro da će biti dostupna. Jedan kućni gejming, ali koji stimuliše čitanje, no za cilj ima samospoznaju ličnih knjiških interesovanja.

Najavili ste skori izlazak slikovnice koju ste uradili sa ilustratorkom Ninom Spasić...

- Kako živimo u doba senzacionalističkog čitanja, ekransko čitanje ukida linearno kao monotono, a to je za književnost za djecu uvijek podrazumijevalo simultanizam, te je ona teorijski uvijek bila najmodernija jer je rijetko individualni čin. Zato mi je saradnja sa neobičnim talentima iz oblasti ilustracije i dizajna bezmjerno važna za naše kolažno nastupanje. "Spajalica" ima sedam ilustratora i tri dizajnera, sve sam ih probrala po senzibilitetu teksta i dala slobodu da ispričaju ovu priču svojim sredstvima.

"Skrovište za Tajnu" i "Zima u četiri Dunjina doba" su knjige koje sam bez sekunde premišljanja povjerila Mirni Jovanović na ilustrovanje, a Dunji Šašić i Zoranu Badriću za dizajn. Sa Ninom je nešto posve čudesno, ona je uradila ilustracije za "Uspavanku za Svijet" ilustrujući pustovanom vunom, što će sa tog aspekta biti unikat u regionu.

Najhrabrije zanimanje

Vaše stvaralaštvo za decu znatno se razlikuje od pesničkih knjiga za odrasle...

- Poeziju za djecu se ni ne usuđujem da pišem, a vjerujem da ni neću. To mogu samo gorostasi poput Moša Odalovića, Branka Stevanovića, Elizabete Georgijev, da ne govorim o Dikliću, Crnčeviću, Trajkoviću, Radoviću, Vladi Andriću...

Gordanu Brajović tek ne mogu zaobići u kontekstu našeg razgovora. Biti pisac za djecu za mene je najhrabrije zanimanje, pa da nisam toliko bibliotekar ne znam da li bih se upustila i u ove proze, to je došlo kao posljedica revolta da mi je zanedostajlo nečeg mimo šablona. Poezija za odrasle je nešto drugo. Jedino mjesto gdje mogu reći ono što mislim i osjećam, a da budem shvaćena ozbiljno, bez da mi ko potrči obući ludačku košulju. To književnost može - taj kredibilitet joj niko ne može oduzeti.

Preporučujemo

Dodatak Kultura

0 1

ČEHOVLjEVI ISEČCI IZ ŽIVOTA: Obeležava se 165 godina od rođenja jednog od najvećih i najuticajnijih ruskih i svetskih pisaca

12. 02. 2025. u 05:00

Dodatak Kultura

0 1

DUHOVNI ORIJENTIR: Vladeta Jerotić - Za života fenomen, zadužio srpsku kulturu

12. 02. 2025. u 17:00

Dodatak Kultura

0 1

ŠIRIO VEDRINU I IZVAN SCENE: Odlazak Igora Bojovića, dramskog pisca i nekadašnjeg upravnika "Buhe"

04. 02. 2025. u 15:18

Dodatak Kultura

0 0

SVET SAŽET NA EKRAN

05. 02. 2025. u 08:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije