O LEPOTI I UŽASU POSTOJANJA: Odlazak istaknutog srpskog pesnika Tomislava Marinkovića (1949-2025)

Пише Радивоје Микић

13. 08. 2025. u 05:00

KNjIGA pesama "Šta o nama misle anđeli" Tomislava Marinkovića, objavljena 2024. godine u izdanju "Arhipelaga", postala je, u isto vreme, i njegova najnagrađivanija knjiga, budući da je pesnik za nju dobio i nagradu "Stevan Raičković" i "Drainčevu nagradu", ali, sticajem okolnosti, i testamentarna knjiga, knjiga koja je, još jednom, pokazala da pesnici uistinu mogu da se služe onom vrstom slutnje koja nije dostupna onima koji nisu pesnici.

О ЛЕПОТИ И УЖАСУ ПОСТОЈАЊА: Одлазак истакнутог српског песника Томислава Маринковића (1949-2025)

Foto Anđela Stevanović

Pored toga što se u dobrom broju pesama iz ove knjige naslućuje pesnikovo opraštanje sa svetom i životom, melanholično u onoj meri u kojoj je malanholijom, sasvim prirodno, natopljena i pesma "Kad mlidija umreti" Branka Radičevića, u ovoj knjizi se nalazi i pesma koja je napisana znatno pre drugih pesama, 1996. godine, ali je negde u pesnikovim papirima čekala svoj trenutak. To je pesma "Sve je obično, put se završava", pesma koja, za razliku od soneta "Nikada samlji" Ivana V. Lalića, u kome se kraj jula uzima za trenutak u kome se spoznaje suštinska osujećenost ljudskog postojanja, čovekovu egzistencijalnu dramu vezuje za avgust ("Mesec je osmi").

Govoreći o tome kako u tom mesecu "vreme se mrvi / u podnožju života / a put se zatvara u krug / vanzemaljskih lampi", Marinković u završnim stihovima, poput nekog mudraca, čitaocu sugeriše da, u nemogućnosti da zna "kakav je sadržaj sutrašnjeg dana", prihvati imanentnu logiku postojanja: "Postoji samo zakon koji / od svakog bića traži da se povinuje letu".

A pesnik Tomislav Marinković (1949-2025) je na književnu scenu zakoračio 1983. godine, objavivši knjigu pesama "Dvojnik", a relativno brzo za njom i knjigu "Izvesno vreme" (1985) i nešto kasnije (1991. godina) i knjigu "Stihovi". U trenutku kad je objavio prvu knjigu Marinković je imao 34 godine i većina naših pesnika 19. veka je u tim godinama ili već rekla sve što je imala da kaže ili te godine nije ni dočekala. Književno klatno se u našem vremenu pomerilo, a pojedini pesnici više čitaocu nisu omogućavali da vidi njihove "godine učenja".

Sa Tomislavom Marinkovićem je, u tom pogledu, situacija specifična, pošto tek u knjizi "Sumnja u ogledalo" (objavljena 1996. godine) srećemo začetke onog pesničkog izraza koji će se u potpuno razvijenom obliku pojaviti u knjizi "Škola trajanja", objavljenoj 2003. godine, u izdanju Narodne biblioteke "Stefan Prvovenčani" iz Kraljeva, a koji ćemo potom, uz manje ili veće varijacije, nalaziti i u knjigama "Svet na koži", "Običan život", "Nevidljiva mesta", "Večito sada". Jedine knjige na čijim koricama srećemo ime Tomislava Marinkovića a koje nisu pesničke u užem smislu reči su knjiga "Pisac u vrtu" ("Službeni glasnik", 2016 ) i koju čine "najlepše priče i pesme o biljkama i prijateljstvu" i autobiografska knjižica lirski intoniranih kratkih priča o detinjstvu "Putovanje u orahovoj ljusci" (Povelja, 2017).

Od samog početka opredeljen za onu vrstu pesničkog izraza u kome je u prvi plan postavljena slika nekog ambijenta, postavljen pesnički opis izveden u tzv. slobodnom stihu a uveden u oblik čija dužina osetno varira, Tomislav Marinković je, sa mnogo skrupuloznosti, gradio pesničke tekstove u kojima se, postepeno, opis nadgrađuje povezivanjem sfere elementarnog života (najčešće onog koji se vezuje za prirodu) sa onim što ima dublje značenje a do čega se stiže aktiviranjem ili simboličkih potencijala pesničke slike ili vrlo suptilnom diskurzivnošću. Iz tog ugla gledano, Tomislav Marinković je spojio našu romantičarsku i klasicističku tradiciju, na način koji je vrlo sličan onom koji je Jovan Hristić koristio u svojim najboljim pesmama.

Provevši najveći deo života u svetu prirode, poslujući oko biljaka, Tomislav Marinković je vrlo retko zalazio u urbani ambijent, uglavnom kroz evociranje trenutaka koje je u studentskim danima proveo u, kako u jednoj pesmi kaže, "stančiću" u ulici Jakuba Kuburovića u Zemunu, "stančiću" koji je tih godina i sam bio gotovo na gradskoj periferiji, gotovo u dodiru sa svetom prirode. I kad god se kod nas pomene svet prirode kao podloga za nastanak pesničkog teksta, pomisli se na neku idilu, na neki oblik idealizacije samog pejzaža. Kod Marinkovića to, po pravilu, nije slučaj i najbolja ilustracija je pesma "Srndać na pojilu". Već prvi stih u toj pesmi "Lovili ga i ustrelili" razgrađuje svaku mogućnost idealizacije, već on čitaoca suočava sa slikama čovekove surovosti i bezobzirnosti. I to nam pokazuje da je Tomislav Marinković pesnik koji i prorodu, pejzaž, koristi kao okvir za uvođenje vrlo složene antropološke tematike u pojedine pesme. Ali ono gde treba tražiti najveću književnu vrednost u poeziji Tomislava Marinkovića su trenuci, najčešće povezani sa postupkom evokacije, u kojima ovaj pesnik, suptilno raščlanjavajući jedan složeni unutarnji svet, uspeva da dotakne izvore bola i nesreće, izvore jednog duboko melanholičnog doživljaja sveta i života. I to je i osnova individualnosti pesničkog glasa Tomislava Marinkovića.

Ona je u lirskom satreptaju sa lepotom i užasom postojanja, u isto vreme.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MEĐUNARODNI DAN MLADIH: Snaga i potencijal za bolju budućnost