POZORIŠNA KRITIKA: Scensko pevanje romana-poeme

"DRAMI za glasove" (drama Dilana Tomasa, "Pod mlečnom šumom", na primer), teško je dati "scensko telo", jer je kreirana za široku slušaočevu imaginaciju, vođenu intonacijom, emocijom i tonskom strukturom dramskog dela. Vrlo sličnu asocijaciju izaziva i opera Irene Popović Dragović, na tekst romana Milene Marković, "Deca", nagrađenog NIN-ovom nagradom za roman 2021. godine.

Novosti

Roman o identitetu ženskog bića, sagledan i opevan kroz slobodni, sublimni, a asocijativno raskošni stih, Irena Popović Dragović je multiplikovala svojom izvanrednom muzikom i u ontološkom, i u estetičkom smislu. Drama za glasove je zadobila svoju dinamičnu, raspevanu, raznoliku, autentičnu scensku pojavu, ovom muzikom. Poznata forma scenskog čitanja drame, proširila se, lako i prirodno, na scensko pevanje romana, koji je ostao (17 pesama) u izvornoj formi, odlukom autora libreta Dimitrija Kokanova. Na sceni Narodnog pozorišta, glumci (Nela Mihailović, Suzana Lukić, Predrag Miletić, Vanja Milačić, Pavle Jerinić, Milena Đorđević, Bojana Stefanović, Bojana Bambić, Dragana Varagić, Aleksandar Vučković, Miona Marković, Teodora Sparavalo, Jelena Blagojević, Vladan Matović), pevači (Tamara Mitrović, Iskra Sretović, Marko Kostić), dečji hor "Nade" i kamerni orkestar, stvorili su, zajedno sa Irenom, Igorom Korugom (koreograf), scenografom (Miraš Vuksanović), kostimografkinjom (Selena Orb) onu iluziju, koja je u pozorištu najdelotvornija - panoptikum različitosti, razigranosti, večitog kretanja, saglasja nespojivog, odjek sećanja, i to ne prevashodno Mileninim tekstom. Poema "Deca" je p(ostala) predložak, oko koga se svila igra, "homo ludens" je, kod svih, pa čak i kod muzičara iz orkestra, ispoljio svoju životnu radost, koja je, kao u pravom pozorištu, proizašla iz transformacije - tuge, sete, melanholije, razočaranja...Jer, opera "Deca" nije dramska, nego muzička predstava, njen unutrašnji dinamični motiv su muzika i pokret, koji nisu uvek svima razumljivi, ali komuniciraju i bez reči. Kao u klasičnim operama (koje se često pevaju na stranim jezicima), sve vreme predstave čitamo titl, originalne stihove iz romana "Deca". To odvlači pažnju i potpuno je nepotrebno, iz bar dva razloga: vrlo se artikulisano peva tekst, a zatim, on, kao takav, i nije najvažniji. Muzika Irene Popović Dragović, kao i uvek, ima svoju dramu, naraciju, strategiju i scensko telo. Njoj su reči samo dragocena podrška.

"Prolog", "Šuma solitera", "Kad sam bila mala", "Odrastanje", "Rođenje pesnikinje", "Buđenje proleća", "Začeće", "Dete nije kao druga deca"... Dovoljni su naslovi, da uđemo, opčinjeni, u ponovno rađanje dramskog teatra "iz duha muzike", Irenine. Ogoljenost stvarnosti u stihovima Milene Marković se, možda više pojačava, nego ublažava raznorodnim pevanjem. Pokret Igora Koruge daje scenskom događanju primarnu naivnost, a kostim Selene Orb podseća na eklektiku "Alise u zemlji čuda", samo bez utehe Belog Zeca.

Čitava opera Milene Marković i Irene Popović Dragović kao da se svrstava pod definiciju surove radnje drame "Pod mlečnom šumom", koju glavni lik, Ilaj Dženkins, s mnogo naklonosti naziva "ljudskom nevinošću".

Deca iz mnogoznačnog hora "Nade" čine ovu nevinost potpunom i vraćaju nam, kao kaznu, detinjstvo koje smo neoprezno napustili.

Preporučujemo

Kultura

0 0

POZORIŠNA KRITIKA: Životarenje na minimalcu

18. 10. 2022. u 14:44

Kultura

0 0

POZORIŠNA KRITIKA: Kriziranje sa obe strane pozorišne rampe

18. 10. 2022. u 11:39

Kultura

0 0

POZORIŠNA KRITIKA: Paradoks o ljubavi

09. 10. 2022. u 13:30

Kultura

0 1

POZORIŠNA KRITIKA: Pozorišni Rijaliti

03. 10. 2022. u 12:43

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije