POZORIŠNA KRITIKA: Mehanika navike

Драганa Бошковић

12. 03. 2025. u 05:00

POZNATU, spretno napisanu komediju naravi "Čarobni kofer gospođe H", ili kao u naslovu ove predstave rediteljke Katarine Žutić, slavni Borislav Pekić je napisao u sopstvenom maniru, vivisecirajući uočene mane polova, ovoga puta - u kriznoj situaciji tajnog ljubavnog sastanka, u jeftinom hotelu.

ПОЗОРИШНА КРИТИКА: Механика навике

foto privatna arhiva

Sastajući se, posle petnaest godina, da najzad realizuju ljubavnu vezu, sada već u braku sa drugima, Gospođa H i Gospodin Y su pritisnuti prtljagom savesti, stida, stečenih bračnih navika, svojim nasleđem i konvencijama od kojih nema odmora. Sam Pekić je ovu šarmantnu, na momente i bolno prepoznatljivu igru gradirao od samo smešne preterane brige ljubavnika, da neko nije video njegovu dragu kako ulazi u hotel, do groteske, sarkazma i gotovo kliničkog prikaza konvencionalnog šablona zamene osećanja dužnostima, što, izgleda, čoveka(ženu) konačno menja i odvodi od njegove(njene) ljudskosti.

Rediteljka je, da bi pojačala efekat ove obezljuđenosti, na početku i na kraju pedstave tajne ljubavnike postavila u karakter robota, a ta mehaničnost i uslovljenost tehnikom, a ne emocijama je omogućila da čitava igra Dejana Lutkića i Katarine Žutić dobije još jednu dimenziju - konflikt sa sopstvenim ljudskim potrebama, a onda i sa partnerom i društvenim normama, koji se čine bitno prihvatljivijima, ako im se da dopušten civilizacijski milje. Njegova panika oko tajnosti sastanka i njena briga da sve, od međusobnog odnosa, do rasporeda i čistoće jeftine hotelske sobe bude "kao kod kuće", dopuštaju da otvaranje gospođinog kofera, u kome su sve potrepštine za čišćenje sobe i "upristojavanje" ljubavnog čina spavaćicom i četkicom za zube postanu prirodni.

Foto Z. Škrbić

Narastajući do enormnih razmera, opsesivnost banalnim i klišeom postaje igra u igri, pa se više i ne očekuje ljubavno, već društveno razrešenje ove, narastajući neprijatne, zaraćene situacije.

Akteri igre Katarina Žutić i Dejan Lutkić su, isključivo svojom superiornom igrom (svedena scenografija je delo Mladena Hrvanovića, kostim Jelene Petrović) uspeli da drže pažnju tokom čitave predstave, predvidive i viđene, svežinom svog "sajber" izraza i uvođenjem savremenog distanciranja od emotivne bliskosti, koja vreme u kome smo čini prirodnom sredinom za robotizovane jedinke, koje strmoglavo jure ka krajnjoj bezličnosti, što postaje i društveni diktat.

Muzika Aleksandre Kovač i Romana Goršeka je ravnopravni partner u građenju ove antiiluzije.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŽELIM DA BUDEM GLADIJATOR: Stefanos Cicipas puca od samopouzdanja