INVAZIJA NA IRAN „NIJE ČIN ZDRAVIH LJUDI“ Tramp na strateškoj raskrsnici: Operacija “Epski bes” ulazi u svoju kritičnu drugu nedelju

Предраг Стојковић
Predrag Stojković

07. 03. 2026. u 19:11

KAKO operacija “Epski bes” ulazi u svoju kritičnu drugu nedelju, Trampova administracija se suočava sa strateškim raskrsnicama: može li samo vazdušna snaga srušiti Islamsku Republiku ili je kopnena invazija koja „prkosi zdravom razumu“ jedina preostala teorija pobede?

ИНВАЗИЈА НА ИРАН „НИЈЕ ЧИН ЗДРАВИХ ЉУДИ“ Трамп на стратешкој раскрсници: Операција “Епски бес” улази у своју критичну другу недељу

Foto: Veštačka inteligencija


DILEMA „ODAKLE“: ZAŠTO GUBITAK BAZA U AVGANISTANU I IRAKU ČINI INVAZIJU NA IRAN LOGISTIČKOM NOĆNOM MOROM

Zašto bi Sjedinjene Države želele da izvrše invaziju na Iran?

Kratak odgovor je da ne žele; invazija na Iran nije čin zdravih ljudi, pa čak ni višeg rukovodstva nacionalne bezbednosti Trampove administracije.

Međutim, Sjedinjene Države su postavile uslove za kraj rata koje iranska vlada možda neće moći da ispuni na bilo koji smislen način.

Ako SAD ne ublaže svoje ratne ciljeve i Islamska Republika se ne sruši, Trampova administracija bi mogla da se nađe u situaciji da razmišlja o raspoređivanju kopnenih trupa u nastojanju da direktno izazove kolaps Teherana.

Takav napor bi bio izuzetno skup i pun opasnosti.


ODAKLE?

Prvo i najveće pitanje za bilo kakvu invaziju na Iran je „odakle?“. Na vrhuncu Rata protiv terora, Sjedinjene Države su održavale značajno raspoređivanje kopnenih snaga i u Iraku i u Avganistanu.

Dok su ove trupe bile zauzete unutrašnjim problemima unutar svake zemlje domaćina, one su ipak činile jezgro sile koja je mogla da ugrozi Iran kopnenom invazijom. Štaviše, logistička infrastruktura potrebna za obezbeđivanje vojnih operacija visokog intenziteta bila je barem donekle prisutna u obe zemlje.

Ti uslovi više ne postoje. Sjedinjene Države su napustile Avganistan 2021. godine, ubrzo nakon pada vlade u Kabulu. Iako talibani ne vole Iran, malo je verovatno da bi tolerisali raspoređivanje američkih trupa u ili snabdevanje američkih snaga preko svoje zemlje.

Irak i dalje ugošćuje mali američki kontingent (oko 2000 vojnika, čiji je broj planiran da se dodatno smanji 2026. godine), ali delikatna domaće politička situacija u Iraku ne deluje idealno za raspoređivanje trupa u obimu koji bi bio neophodan za invaziju na Iran.
Slično tome, čini se da je izuzetno malo verovatno da će Turska pozdraviti značajno raspoređivanje američkih snaga, a u svakom slučaju, granica između Irana i Turske nije idealna sa geografske perspektive za brzu invaziju na Iran.

Teško je videti kako bi SAD imale bilo koju drugu opciju za uvođenje i podršku značajnih kopnenih snaga osim amfibijskog napada.

Takav napad bi bio masovni poduhvat koji bi ozbiljno opteretio američku pomorsku i vazdušnu moć tokom dužeg perioda.

Nije nemoguće - nekoliko stvari je nemoguće za američku vojsku sa dovoljno novca i vremena - ali bi zahtevao stepen posvećenosti koji Trampova administracija do sada nije pokazala i nije pripremila američku javnost da preduzme.

Godine 2002, Ministarstvo odbrane je čuveno sprovelo vežbu „Izazov milenijuma“, zasnovanu na scenariju veoma sličnom onome što bi bilo potrebno za invaziju na Iran.
Vežba je izazvala duge kontroverze oko odluka sudija nakon što su neke američke snage „vaskrsle“ uprkos tome što su ih napadnule snage Crvenog tima protiv pristupa.
Iako lekcije iz Milenijumskog izazova teško dokazuju da je invazija na Iran nemoguća, one naglašavaju teškoće sa kojima bi se takva operacija suočila.


POSREDNICI

Borba preko posrednika, koju podržavaju američko vazduhoplovstvo i specijalne operativne snage, čini se najverovatnijim scenariom za uvođenje kopnenih trupa u Iran.
Navodno je američka obaveštajna zajednica počela da razvija kurdske zajednice na severu i zapadu Irana pre nekoliko meseci. Izveštajima u poslednjih nekoliko dana nedostajali su detalji o sastavu bilo kojih kurdskih jedinica, iako su očigledno iranske bezbednosne službe shvatile pretnju dovoljno ozbiljno da pokrenu napade na kurdske baze u Iraku.

Operacije protiv Irana bi tada verovatno pratile nešto slično „avganistanskom modelu“, sa kombinacijom precizne vazdušne moći, vrhunske komunikacione i nadzorne tehnologije, specijalnih operativnih snaga i kurdskih trupa koje se bore protiv iranskih kopnenih snaga.

Međutim, vojska Islamske Republike Iran je mnogo veća i veruje se da je daleko profesionalnija od milicija protiv kojih je ovaj model korišćen u Avganistanu, Siriji i Libiji.

Nije očigledno koliki napredak bi kurdske jedinice mogle da ostvare čak i uz pomoć, a zahtevi za američkim vazduhoplovnim sredstvima za blisku vazdušnu podršku i zabranu bojišta bili bi ogromni. Iako su kurdske snage, uz podršku američkih trupa, efikasno borile u Siriji, nikada nisu pokušale da marširaju na Damask.

Jedna teorija o pobedi sugeriše da bi kurdske snage mogle dovoljno da odvrate pažnju iranskih oružanih snaga da bi omogućile narodni ustanak u najvećim iranskim gradovima, ali to izgleda umanjuje prirodu iranskih višeslojnih i raznovrsnih bezbednosnih službi (vojska nije prvenstveno odgovorna za smirivanje gradova) i oslanja se na magično razmišljanje u pogledu sposobnosti demonstranata.


SAMO RECITE NE INVAZIJI NA IRAN

Iran je veliki, gusto naseljen i geografski raznolik. Čak i uz minimalan otpor, invazija bi bio ogroman poduhvat koji bi ozbiljno opteretio vojne kapacitete SAD u doglednoj budućnosti, čak i pod pretpostavkom da bi neka vrsta naslednih snaga mogla da preuzme kontrolu nad zemljom.

Izveštaji o sukobu između državnog sekretara Marka Rubija i sekretara odbrane Pita Hegseta oko raspoređivanja kopnenih trupa ukazuju na to da administracija ozbiljno shvata ideju, iako ne znamo da li ovo predstavlja ozbiljno planiranje, blef ili očajnički pokušaj da se smisli teorija pobede u ratu koji trenutno nema takvu.

U svakom slučaju, odgovorni ljudi u Kongresu, u oružanim snagama SAD i u medijima trebalo bi da postavljaju izuzetno oštra pitanja administraciji o tome šta planira da uradi sa kopnenim snagama SAD i kako planira da okonča ovaj rat.

(19fortyfive.com/Dr Robert Farli, Univerzitet u Kentakiju)

BONUS VIDEO - PATROLA SA PUTNICIMA, NA BRZOJ PRUZI, OD BEOGRADA DO SUBOTICE: "Vožnja deluje gotovo neprimetno"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Kako smanjiti nadutost i poboljšati varenje?