PODZEMNI GRAD ČUVAO HRIŠĆANE OD ZULUMA: "Novosti" u tajnoj kapadokijskoj metropoli, otkrivenoj pre nekoliko godina (FOTO)

Boris Subašić

15. 04. 2025. u 07:00

PRIČA o pravoslavnim monasima koji su ostali skriveni u lavirintima podzemnih naseobina Kapadokije i posle razmene stanovništva između Turske i Grčke 1924. smatrala se mitom, dok arheolozi nisu nedavno otkrili tajnu komoru ukrašenu ravnostranim krstom ukopanu u dubinu brda koje dominira nad modernim kapadokijskim gradom Nevšehir.

ПОДЗЕМНИ ГРАД ЧУВАО ХРИШЋАНЕ ОД ЗУЛУМА: Новости у тајној кападокијској метрополи, откривеној пре неколико година (ФОТО)

Foto: Boris Subašić

Ljudske naseobine na njegovom prostoru nižu se u kontinuitetu već 5.000 godina, ali arheolozi nisu uspevali da pronađu arhitektonske ostatke grada pod imenom Nisa poznatom iz rimskih hronika, gde se navodi kao veliki hrišćanski centar.

Vidiljiva je samo tvrđava Nise, koja se pominje i u seldžučko i osmansko vreme, ali je grad ostao misterija. Da je tražen na pogrešnom mestu otkrili su građevinari koji su na prostoru zvanom Kajašehir (Kameni grad) počeli pre nekoliko godina da kopaju temelje novih stambenih zgrada. Uklanjali su ostatke starih lepih kamenih kuća kapadokijskih hrišćana misleći da su donje zarušene prostorije samo plitko ukopani podrumi u padini brda.

Foto: Boris Subašić

Građevinski radovi otkrili podzemnu metropolu Kajašehir

Međutim, kada su građevinci probili njihov gornji sloj, upali su u još dublju mrežu podzemnih hodnika i prostorija koja se granala duboko u brdo. Nisu mogli da joj sagledaju kraj ni da zidaju na tom lavirintu i pozvali su arheologe. Ovi su otkrili da je celo brdo izbušeno i da se u njemu nalazio veliki grad, koji je počeo da se ukopava još od drugog milenijuma pre nove ere, a da je svaka nova civilizacija nastavljala taj posao.

Ruševine koje su građevinari smatrali ostacima podruma i magacina u stvari su bile samo spoljna staništa korišćena u mirnodopskim vremenima, iz kojih se širila mreža prostorija za stanovanje, hramovi i sistem za vodosnabdevanje. Drugi, dublji ešalon prostorija bio je povezan sa spoljnim izuzetno uskim hodnicima koje je bilo lako zaprečiti u slučaju napada.

Foto: Boris Subašić

Ulaz u podzemlje

Dva najveća iznenađenja za arheologe bila su duboko uklesana crkva na čijim zidovima su se posle čišćenja milenijumskog šuta ukazale neobične freske za koje je procenjeno da potiču iz 5. veka. Još je zagonetnija bila minijaturna komora mnogo bliža površini čija je osnova kvadrat stranice jedan metar, a visina metar i po. Na njenom zidu je uklesan veliki ravnostrani krst, kakav se može videti samo u Kapadokiji i na Svetoj Gori, na koju su monasi došli upravo iz Male Azije.

Foto: Boris Subašić

Tajanstvena komora

Prostorija u koju je minijaturna ćelija ukopana nije izgledala kao podzemni hram već kao obična soba. Arheolozi su je u prvom trenutku smatrali nišom kakve su drevni Kapadokijci ukopavali u zidove i koristili ih kao police. Međutim, kada su joj prišli bliže i osvetlili je, ukazala se komora sa reljefom krsta. 

ISTOČNjACI DIŽU CENE

ZBOG inavazije dalekoistočnih turista u gradiću Goremeu, centru kapadokijskog istorijsko-nacionalnog parka sada ima više kineskih, tajlandskih i tajvanskih restorana sa drečavim svetlećim reklamama, nego onih sa domaćom kuhinjom. Čak je i skromni doner sa kioska brze hrane dostigao vrtoglavu cenu od deset evra, zbog čega bekpekeri odlaze dolmušima u desetak kilometara udaljeni grad Nevšehir koji i dalje pruža mogućnost da se obeduje izvrsna kapadokijska hrana po cenama koje su za ovdašnje stanovništvo više nego povoljne.

Njenu pravu veličinu je skrivao zid visok oko metar, a onaj ko je kopao tu ćeliju iz nekog razloga je smišljeno ostavio samo mali otvor u njenom gornjem delu, tako je ulazak u komoru bio prava vratolomija. Tu nije bio kraj iznenađenjima, na dnu komore otkriven je tunelčić koji ju je spajao sa sličnom ćelijom odakle se nastavljao u dubinu brda kao uzak i nizak hodnik.

Foto: Boris Subašić

Kapadokijska "brava" za slučaj opasnosti: kameni točak koji je imao rupu samo sa jedne strane zatvarao je ulazni hodnik

Naučnici još nagađaju šta je bila svrha komore. Neki smatraju da su se u njoj nalazile mošti nekog svetitelja u sedećem položaju tako da mu hodočasnici kroz otvor vide lice. Protivnici ove hipoteze kažu da bi takvo "pakovanje" mumifikovanog sveca i njegovo povremeno vađenje radi presvlačenja moštiju bilo isuviše komplikovano i neprimereno. Ima i onih koji smatraju da je komora bila isposnica gde su se podvizavale najstrože askete isihasti, pošto bi se naglavačke uvukli u ćeliju gde su mogli da sede ili da kleče u mraku pred krstom. Problem je što su te askete po pravilu bili usamljenici "otšelnici od sveta" koji svoj podvig nikada ne bi izvodili u prostoriji u gusto naseljenom podzemnom gradu, koja se može uporediti sa plakarom u sobi stana tankih zidova u soliteru punom stanara.

Foto: Boris Subašić

Lavirint pozemnog grada

Postoji i pretpostavka da oko kelije isposnika u vreme kada je on u njoj tihovao više nije bilo drugih ljudi. Takva situacija bila je posle 1924. kada je posle grčko-turskog rata u Maloj Aziji hrišćansko stanovništvo iz Anadolije preseljeno u Grčku, a muslimansko sa Balkana u Tursku. U političkoj interpretaciji tih događaja svi kapadokijski hrišćani nazivani su Grcima, mada je tačniji službeni naziv koji je za njih korišćen u Osmanskom carstvu - Kapadokijski Rimljani.

Jer, Kapadokijci su bili upravo to, potomci građana multinacionalnog Rimskog i Romejskog carstva koji su preživeli brojne invazije u Maloj Aziji zahvaljujući svojim podzemnim gradovima. U njihovoj dubini su gomilali rezerve za preživljavanje i skrivali se u podzemnim lavirintima u opasnim vremenima, a zatim izlazili na površinu kada se situacija primiri. Arheolozi su otkrili da su svi podzemni gradovi bili povezani hodnicima, nekad dugim desetine kilometara, a etnolozi ukazuju da Kapadokijci jesu govorili grčki, službenim jezikom Istočnog Rimskog carstva, ali osobenim dijalektom koji Grci u Grčkoj gotovo da nisu razumeli. Sebe su smatrali iznad svega - Kapadokijcima i verovali da će se jednoga dana obnoviti njihova država - "Pravoslavni Rim".

Foto: Boris Subašić

Lokalitet je ograđen bodljikavom žicom zbog pljačkaša starina

U mnoštvu priča o Kapadokiji zabeležena je i legenda da se nisu svi "Kapadokijski Rimljani" preselili u Grčku tokom velike razmene stanovništva, već da su se sakrili i preživeli u svojim podzemnim gradovima, a da je među njima bilo i monaha asketa.

To bi i za nas ostala samo jedna od legendi, da u jednom od obližnjih kapadokijskih turističkih centara, u prodavnici suvenira koja je izgledala kao Ali-Babina pećina, u neurednoj hrpi majica nismo ugledali jednu koja je potpuno odudarala iz standardne ponude sa slikama balona i fantastičnih pejzaža. Na njoj je bio predstavljen Sveti Đorđe koji ubija aždaju, a videvši naše iznenađenje prodavac je rekao: "Zašto se čudite, Đorđe je iz Kapadokije, naš svetac".

Foto: Boris Subašić

Napuštene kuće kapadokijskih hrišćana

Kada smo odgovorili da je on i među Srbima jedan od najpoštovanijih svetitelja, visoki mršavi prodavac se široko osmehnuo.

- A vi ste iz Srbistana, Srbije. Pokazaću vam ikone koje prave isti ljudi koji štampaju i majice. Kod njih sam se krstio. Da li ste videli u Kajašehiru onu isposnicu sa krstom? Oni su u nju stavili fotografiju jednog savremenog svetitelja iz Kapadokije. I sveti starac Pasije Svetogorac je iz Kapadokije. Među prvim Hristovim učenicima bili su Kapadokijci. Trojica kapadokijskih otaca, među kojima je Sveti Grigorije iz Nise, stvorili su Simvol vere za Nikejski sabor - tiho je dodao i namignuo, a zatim se okrenuo pravim mušterijama, turistima sa Dalekog istoka od kojih se živi. Lutalice koje tragaju za tragovima velike prošlosti natovareni velikim rančevima su danas egzotika u Kapadokiji koju su osvojile reke azijskih turista sa dubokim džepovima.

 

POTOMCI KOLONISTA SA BALKANA

MNOGI današnji Kapadokijci su uglavnom potomci kolonista sa Balkana posle 1924, kada je Ataturk pozivao nekadašnje podanike Osmanskog carstva da se dosele u Anadoliju. Primanjem novog državljanstva oni su od muslimana grčkog ili slovenskog etničkog porekla postajali Turci, a njihovi potomci koji žive na škrtoj i suvoj Anadolskoj visoravni poznaju Balkan maglovito iz priča predaka, kao bogatu zemlju sa obiljem vode.

- Moj deda se doselio iz Bulgaristana, iz Trakije - rekao nam je poslastičar iz Nevšehira, oduševljen činjenicom da Srbistancu ne mora da objašnjava šta je baklava, a šta tulumba i šta sadrže.

- Moji baka i deka doselili su se iz Bosne, pričali su mi da je veoma lepa zemlja, da ima mnogo planina i šuma - nadovezala se njegova plavooka supruga.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

TRAMP OSTAO U ŠOKU: Evo šta je upravo uradio DŽej Di Vens, potpredsednik SAD (VIDEO)