POLASKA NA NOVO PUTEŠESTVIJE, U AUSTRALIJU Bicikl, samoća i - sloboda

Зорана Рашић
Zorana Rašić

27. 11. 2025. u 20:00

GOTOVO kao i 14 godina putešestvija na biciklu po raznim meridijanima, Snežani Radojičić (58) iz Beograda bilo je izazovno da neverovatna iskustva iz pedesetak zemalja, na četiri kontinenta, "sabije" u sat i po, koliko je u Paraćinu trajala tribina koju je organizovala uoči polaska na novu avanturu - u Australiju.

ПОЛАСКА НА НОВО ПУТЕШЕСТВИЈЕ, У АУСТРАЛИЈУ   Бицикл, самоћа и - слобода

Foto: Z. Rašić

Istovremeno, predstavila je i svoje knjige koje za nju znače ispunjenje mladalačkog sna: da živi slobodno i od pisanja.

A, njeni prvi putopisi nastali su na suprotnom kraju sveta, u jugoistočnoj Aziji. Jer, u svakoj zemlji ostajala je dok ne oseti taj narod i kulturu, onoliko koliko joj se dopadalo. Sve po unutrašnjem osećaju, na dva točka prevalila je oko 120.000 kilometara i još nekoliko hiljada pešice, ne računajući druga prevozna sredstva, kada iz nekih razloga nije mogla da ih izbegne. Ipak, naglašava da ne broji kilometražu, niti ima unapred zacrtanu rutu, pa se u neke zemlje vraćala se po nekoliko puta, a najduže se zadržala u Čileu, gde se zatekla u vreme kovida.

- U tu južnoameričku državu ušla sam u martu 2020, kada sam na internetu saznala za pandemiju, a izašla tek u maju 2021. Južna Amerika je poslednja u svetu zatvorila granice. Odlučila sam da se primirim, pa sam iznajmila kolibu na četiri kilometra od grada, sama cepala drva, pila odlična čileanska vina i ostala tri meseca, pišući knjigu o Japanu. Onda sam nastavila dalje, jer je počinjala zima sa temperaturama od minus 20 i vozila sam bicikl kroz skoro pusta sela i gradove, zakatančene i sa spuštenim roletnama. To je bilo baš strašno iskustvo, mada sam ja neko ko voli samoću - priseća se Snežana Radojičić.

Pustinje su imale posebno mesto u životu ove autentične Beograđanke, pa je Paraćincima mnogo zanimljivih stvari ispričala i o njima. Prešla je Gobi, najhladniju pustinju na svetu sa noćnom temperaturom od minus 10, na prosečnoj nadmorskoj visini od 1.300 metara. Atakama u Čileu potpuno je drugačija, jer nema ni metra istovetnog puta i sasvim je bez vode za piće, iako se prostire duž Tihog okeana - najveće vodene mase na svetu.

- U pustinju sam prvi put ušla posle tri i po godine života na drumu. Nepregledno prostranstvo, bez mogućnosti da se bilo gde sakrijete, tada mi je bilo onespokojavajuće. Imate samo dve mogućnosti: da nađete mentalnu snagu u sebi i istrajete, ili da odustanete. Uostalom, sve velike religije slale su svoje izaslanike u pustinju, jer u njoj najbolje možete da se okrenete samo ka sebi - objašnjava ova nesvakidašnja žena, napominjući da Kolumbija tu zauzima posebno mesto, zbog četiri plemena koja žive na istovetan način već 3.000 godina, uz veoma malo dodira sa civilizacijom.

 

Foto: Fejsbuk/Snežana Radojičić

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

TO JE DIJABOLIČNO, TO JE SATANSKI Milanović opleo po Zapadu zbog Ukrajine: NATO se širi seljački