SRBI DA SE VRATE HRISTU DOK SVET GORI: Intervju - Vladika Metodije, Episkop budimljansko-nikšićki

SVAKO srpsko pokolenje ima da bije neki svoj Kosovski boj..., govorio je episkop Danilo Krstić. I stoga, sve te sumnje i dileme koje postoje i koje slušamo o nemoralnosti savremenog društva, odnosno, nemoralnosti porodice, istorije, religije, države, sve priče i obmane o negiranju nacionalnog u ime "mira u svijetu" gdje su "svi ljudi braća", ili skandaloznih djela i opanjkavanja sopstvene otadžbine kao kamena spoticanja sveukupnom razvoju i slično - sve to neprestano i vijekovima dolazi do nas u talasima i oblicima koji su uvijek vrlo prijemčivi i privlačni i pod plaštom su novog i uzvišenog, opštekorisnog, nečeg naizgled veličanstvenog i daleko iznad vladajućih ideja i poznatih koncepata, i kao takvi nama ovdje bivaju ponuđeni i nerijetko usvojeni. I ta "mala i nebitna" promjena polako i postepeno ulazi u naše živote, opija naša razmišljanja i omamljuje naše duše i srca da bi nas, konačno, dovela dovde da se pitamo i pretke sablažnjavamo - ko smo, gdje smo, čiji smo.

Foto: Z.J.Mačak

Ovako, u predvečerje Vaskrsa, u intervjuu "Novostima", o protivrečnosti sveta koje su oduvek postojale, a u naše doba dramatično osnažene, govori vladika Metodije. Na pitanje kako pomoći današnjim ljudima koji pomoć ne traže, ili je traže na pogrešan način i na pogrešnim mestima, episkop budimljanskonikšićki jasno i glasno odgovara da je "Čovjek dio svijeta, a svijet se pred našim očima ubrzano mijenja posljednjih decenija, pa svjedočimo velikim promjenama i velikim iskušenjima":

- Da li smo za njih spremni? Bićemo provjereni, svako ponaosob nesumnjivo, kao što uvijek biva. Takođe, naslijeđena ateistička retorika se vješto presvlačila i uvijek uspijevala da bude u trendu, kako danas vele, i na svoj način aktivna i prisutna u svim novoprojavljenim demokratskim kontekstima našeg vremena. Sve je to, dakako, samo posljedica širih talasanja koja stižu i na naše granice, što nacionalne što lične, pa su upravo društvene i političke promjene i procesi u Srbiji i među Srbima neminovno donijele i nama kolebljivo pitanje identitetskih praksi. Modernizacija, demokratizacija, evropeizacija i drugi slični procesi implicirali su njima adekvatne identitete koje je savremeno društvo veoma lako i objeručke prigrlilo kao nešto lako, lijepo i lepršavo, za razliku od tradicionalnog, srpskog i pravoslavnog, opjevanog identiteta koji smo kroz vijekove nosili, njime se spasavali i njime oponirali svemu većem i jačem. Istina, nije lako nositi i iznijeti krst, ali drugog puta nema, moramo to znati - sve ostalo su stranputice s kojih se teško i dugo vraća, ili nikad. Napuštanje sebe je pustinja koja se ne može ozelenjeti. I zato Crkva neprestano priziva svoju djecu i svoj narod da se objedine i okupe oko Hrista, oko vrhovnog Smisla, da se taj identitet hrišćanski i pravoslavni ukotvi u našoj duši, pa će se onda i sve drugo posložiti i doći na svoje mjesto. 

Ovdje moramo naglasiti da polemike i raspolućenosti u našem društvu po ovom pitanju i dalje traju, ali se izlaz ne nalazi iz razloga jer je taj sukob dugoročno politički motivisan i nametnut. Podjele se dugo pripremaju u nama i oko nas. Najupečatljivija i najjača linija razdvajanja siječe naše društvo na tzv. građansku i tzv. nacionalnu opciju i ova podjela vidljiva je na skoro svim nivoima srpskog društva danas. U tom smislu, nama nedostaje prvenstveno osnovno znanje i razumijevanje samog pojma identiteta, odnosno, da pitanje identiteta ne svodimo uporno i isključivo na političko, već ponajprije da ga uzdižemo na ontološko, filosofsko i univerzalno ljudsko pitanje. To će za posljedicu imati da samim tim i čovjeka, pojedinca, sebe, ne oburvavamo neprestano u nizine ljudskog postojanja gdje su lutanja i propadanja, već da ga otimamo zemlji i neprestano preseljavamo i vezujemo za Nebo, da ga otkrivamo Nebu i radujemo se toj promjeni koja nas obogaćuje smislom i otvara nam nove puteve i šanse. Veliki je to izazov i jedini dostojan čovjeka.

U stvari, put sjedinjenja sa Hristom jedina je prava avantura na koju smo pozvani i koja svojim neopisivim i nesagledivim prostranstvom beskraja trajno i uspješno pobriše i obezvrijedi sve one sitne, lake, osvojive ciljeve i želje. I to ne znači da čovjek mora da od svojih ciljeva i želja odustane, naprotiv, on će svojim preumljenjem sva svoja prethodna stremljenja unaprijediti i u tome samoga sebe starog prevazići i sva svoja prethodna očekivanja, pa konačno sebi i društvu ponuditi bolju i novu verziju sebe.

Regrutovanja Srba pod razne ponuđene identitete, više nego ikada prije, postali su lična i proizvoljna stvar sa velikim izborom i ponudom na tržištu identiteta koji se i dalje umnožavaju što je samo potvrda beznađa i besmisla. Od kulturnih, preko istorijskih, religijskih, kolektivnih do individualnih, uz nemale uplive ideoloških manipulacija sa svih strana, društvo, naročito mladi bivaju zbunjeni i ubačeni u taj supermarket svega i svačega gdje su svjetla velegrada zamjena za istinsko Svjetlo prema kom se upravljamo.

Ovaj vid "unapređenja" i lažnog oboženja ljudske prirode usmjeren je protiv same njene suštine i istine. Sve je to velika laž fiktivnog života, posljednja "egzistencijalna laž" ili laž posljednjih vremena. 

I tako smo došli da je pitanje identiteta ključno pitanje, ne samo naše, već savremene evropske civilizacije. Hristo Janaras govori da sloboda ličnosti nije uništena, samo je unakažena i izmijenjena u antitetsku odvojenost od prirode, u neprekidnu polarizaciju suprotstavljenih poriva, dok Bogoljub Šijaković upozorava da je kod nas naročito rasrbljavanje na djelu. Upravo ti novi identiteti pripremljeni za novog čovjeka budućnosti, nisu uspjeli da se korisno i kvalitetno ugrade u temelje novog globalnog društva, iznevjerili su očekivanja svojih kreatora i postali samo roba na tržištu, multiplicirana u bezbroj svojih varijanti i sve jeftinija. Načela vrijednosti kojima smo se ranije koristili kako bismo razlikovali i poznali dobro od zla, dugim zanemarivanjem su se istrošila i relativizovala, a pod parolom "slobode" i "mog prava da radim šta hoću sa svojim životom" srušila se i posljednja brana tradicionalnih okvira identiteta. 

Nismo mi jedini to iskusili, cio svijet je u krizi i kulminaciji krize, ali su istovremeno i otpočeli bolni globalni i politički procesi u suprotnom smjeru ili bar suprotnih stremljenja. Nama podjela nije potrebna, ali nam je potrebno buđenje i sazrijevanje. Zaodjenut Hristom i vjerom čovjek neće zalutati na njivama gladi i duboko vjerujem da je kriza blagosloveni put do istinskog oslobođenja i oboženja čovjekovog. Jer, kako veli mudri Andrić, "čovjek se ne mijenja dok mu ne dogori do nokata". 

Sagledavajući duhovne i duševne probleme svojih savremenika, Isus je u njihovom licemerju video uzrok njihovih neprepoznatih problema. Iako je iskazao ekstremnu kritičnost prema dvoličnosti, ljudi je nisu prevazišli već su je od tada samo usavršili. U našem svetu licemerje je danas demon koji vlada geopolitičkim, idejnim i duhovnim, kao i našim prostorom u kojem se savremeni čovek kreće. Kako objasniti ovaj usud ljudske prirode i kako mu doskočiti?

"Istina je kao Sunce - nju ne možeš da skriješ", veli Dostojevski u "Dnevniku pisca", pa govoreći o ondašnjoj Rusiji kao da govori o današnjoj Rusiji i Evropi, ali i Srbiji. Ili su istine i padovi uvijek istog korijena i traga, prepoznatljivi u svim vremenima. Istina je kao Sunce i ne vide je samo oni koji ne žele da je vide ili ne mogu da izdrže svjetlost Istine. Zato kada pominjete licemjerje, vrhovno licemjerje danas je odnos Evrope prema Rusiji, čega smo i mi dio. 

Hristova istina važi za svakog onog koji u nju vjeruje, pa bi valjalo da važi i za političke organizme. Države su složeni organizmi, naročito u svijetu koji je izbačen iz ravnoteže. Hana Arent lijepo o tome pripovijeda pišući o Ajhmanu, fašizmu u Njemačkoj i Evropi, kao "zlu nemišljenja", i kasnije u "Izvorima totalitarizma" gdje analizira "organizovanu usamljenost masa" i masovno "samoubilačko bjekstvo od stvarnosti" kao spremnost velikog broja ljudi da se saglasi sa režimskim zločinima. 

Da li su svi u Evropi zaboravili šta je istinsko služenje pravim i istinitim ciljevima i interesima civilizacije? Ne samo Evropa, cio svijet je zakoračio u promjene, stari svijet se ruši da bi se podigla pozornica i scenografija novoga svijeta. Promjena je krenula i više se ne može zaustaviti. Misija Rusije je jasna i svi su ponovo na svojim starim rasporedima, pa konsultujmo istoriju ko je zaboravio ili ne želi da se sjeća i u Sunce da gleda. Informatičko doba nije donijelo samo brz protok i razmjenu informacija, već prevashodno smutnju do krajnjih granica vulgarnosti. Koliko god to bilo nepravedno i agresivno, u konačnici i nije tako loše jer čovjek ponovo mora da se osloni na sebe, da se vrati sebi i koristi svoj lični, unutrašnji sistem i osjećaj da Istinu premjeri. To, naravno, neće ići bez pravih "alata". Ali, zar posle više od dvije hiljade godina bilo koga treba uvjeravati da se obrati svojoj duši i savjesti?! Čak mislim da za tu lijepu i suvišnu gestu više vremena i nema. Vjera se ne daje, vjera se zadobija, a ljubav treba da nas nadahnjuje i vodi, ljubav se dijeli, makar to bilo i na štetu naše trenutne koristi. I zato ne budimo kao lude djevojke, na vrijeme napunimo svoje lampe uljem i osvijetlimo put kojim ćemo poći. 

Stari manir inteligencije koja sve "bolje vidi i zna", pa se lako vine preko tarabe iz domaćeg prezrenog vrta u tuđa (z) bunjišta i sasvim se odnarodi od svog roda i identiteta i postane "čimbenik" bez ikakvog znanja o sebi samima. Takve aberacije uma, kako zgodno veli Dostojevski, moguće su samo u Rusiji (i kod nas). Takva kriza inteligencije se nigdje više ne susreće i da postoji bila bi odmah diskvalifikovana kao neprirodna i nezdrava pojava, što i jeste, naročito među narcisoidnim evropskim nacijama. Pa, da apsurd bude veći, onda se to tim i takvim našim umovima dopadne i procijene da je zdravlje nacije nesumnjivo bolje drugdje nego kod nas, pa u zamahu i otklonu od nas i sebe zaglibe u takav autošovinizam iz kakvog se teško oporavlja i ozdravljuje. I zaista, nije moguće dozvati ih i ubijediti, i ne treba, jer nije njih nedostatak inteligencije odveo na taj put koji ima svoj prirodni pad i rastočavanje, već nedostatak vjere i udaljavanje od Hrista, pa što čine neka čine brže. Ispražnjenost i izblijedjelost identiteta lako se dopuni i oboji i uskladi, ali je uvijek "fejk", kako vele mladi, lažnjak i ovdje i tamo. 

I ponovo je Stara dama Evropa sve podredila svojim interesima, za velike pare izdaje buđave pansione kao kod Balzaka, i time ponovo iznevjerava hrišćansku civilizaciju na čijim temeljima se podigla i čime još jedino ima i može da se diči. Vil Durant civilizaciju definiše kao društveni red koji promoviše stvaranje kulture, a koji stoji na četiri stuba: ekonomija, politička organizacija, moralna tradicija i potraga za znanjem i umjetnošću. Gdje je zakazalo neka evropski intelektualci istraže i spasavaju, no pravi interesi civilizacije su iznevjereni upravo od onih koji se na njih najviše pozivaju. Cijela Evropa vapi za autoritetom koji joj je potreban kao Sunce koje obasjava i prosvjetljava jer je globalna politika sprovela temeljnu kanonizaciju svega posrnulog. I zato ako nacije ne budu služile uzvišenim nekoristoljubivim idejama i ciljevima, ako budu služile samo svojim sramnim interesima, one će sasvim sigurno propasti, obeskrviće se i skameniti, umrijeti kao nacije koje su prije toga ugušile svoj potencijal i svoje napajanje sa Izvorom svih potencijala, Hristom. I Dostojevski se još onomad, krajem 19. vijeka, pitao da li je moguće da će slavna evropska civilizacija dovesti evropskog čovjeka do devize "posle nas potop" i tako stići svome kraju. Nečem takvom sve ide, od onda do danas. Ali mi Srbi, prezreni i nedovoljno evropski usred Evrope, pomalo smo i imali sreće da se ne "uvučemo u to društvo", kako veli mali Zoran u filmu "Tito i ja". Nas uvijek neka obasjava Sunce sa Istoka. I neka bude u nama tvrda vjera u to šta je misija Rusije, njena snaga i njena istina, neka se zna njena žrtva za one koje su svi u Evropi napustili, tobož u ime interesa civilizacije. Neka se zna njena žrtva za Hrista raspetoga i u ime Hrista. 

Nije slučajno dao Bog da se ta istina samo u velikoj Rusiji sačuva, Istina u kojoj se i sama Rusija preporađa, krvari i revnuje, ali čija sila počiva na sopstvenoj žrtvi, vjeri i ljubavi. Neka je dao Bog slovensku naciju da širi svjetlost Istine i spriječi da sve potone u cinizam i licemjerje, truli i neplodni intelektualizam bez vjere i ljubavi. Samo tako se može sačuvati moral građana, moral naciona i opstanak svijeta. I kako ponovo veli Dostojevski, a mi smo s njim saglasni, "Sunce se rodilo na Istoku i čovječanstvu će sa Istoka zablistati novi dan. Kada Sunce bude zablistalo u svem sjaju, tada će svi shvatiti šta su 'pravi interesi civilizacije'". Ponavljamo gradivo, opet, na grobovima miliona. I kad me pitate šta u ovim geopolitičkim previranjima da radi Srbin, velim vam, da progleda. Da gleda širu sliku, da sagleda boj dobra i zla koji se bije, da se ne zavarava i ne zanosi dok svijet gori, već da se vrati Hristu i vjeri otaca svojih jer samo u Pravoslavlju i istini je spasenje srpskog naroda, a u vjekovima koji dolaze i cijelog čovječanstva. A kad Hrista u sebi naseli i Pravoslavljem se okiti sve će mu biti kristalno jasno i gdje je i ko je i kuda će. 

Danas se pod maskom najviših humanih vrednosti nastoje da ostvare egoistični i nehumani ciljevi. Kako se u gotovo apokaliptičnoj situaciji "posthumanizma", i novih problema bioetičkih zastranjivanja, boriti za ostvarenje humanističkih vrednosti hrišćanstva? 

- Stvari su veoma jednostavne, ali ih kolebljivost čini komplikovanim. U tom smislu već sam odgovorio na vaše pitanje i svako pitanje, u stvari, ima samo jedan jednostavan i jedini odgovor - Hristos! 

Kakav smo mi narod kad posle sveg strašnog i neopisivog istorijskog stradanja kao muve bez pamćenja i pameti i časti, trčimo u naručje onima koji su nas ubijali i zlo nam činili i čine. Zar nema svega onog što čovjek ište u Pravoslavlju? Nije li jedino u Pravoslavlju istina i spasenje, zar se nije jedino u Pravoslavlju sačuvao Hristov božanski lik u svoj svojoj čistoti? Zar nismo kroz svoje stradanje i hrabrost kao narod i ljudi osjetili svoje izabranje, svoju predodređenost za najvažniju misiju u sudbini čovječanstva? I samo tome da se opredjeljujemo i revnujemo, smisao će ispuniti naše živote. Nije uvijek lako, ali je najljepše biti čovjek na Hristovom putu, padaj i diži se, krijepi se, ne daj se, uzdiži se, nadahnjuj se, uči se dobru, ispravljaj zlo, kori sebe i voli sebe, voli Hrista u sebi koji ti je bliži nego dah tvoj koji iz usta izlazi, kako je govorio Sv. vladika Nikolaj. Zašto bi izabrao nižu verziju sebe, pa i telefon kad kupujemo biramo napredniji model, jer to je prirodna čovjekova potreba za boljim, jačim, svestranijim.

A samo Hristos će unaprijediti i otkriti našu ličnost u njenoj punoći, ljepoti i autentičnosti. Samo tad će naši darovi zablistati i projaviti se kao neponovljivi i jedinstveni pečat. I ko bi to odbio? Drugo se svakako ne isplati, dugoročno, da ne kažem, u vječnosti. A onda će ono što je opredjeljenje pojedinca postati i opredjeljenje nacije. Svijet se mijenja od sebe i samo tako mi utičemo na promjenu u našem narodu. Mračni srednji vijek je bio u cijeloj Evropi mračan, a kod nas je bio najljepši i ukrasio nas za vječnost. Mi još živimo od tog kredita.

Kako? Da bi se u jednom narodu pojavio i rodio neko kao što je bio Sveti Sava, prije toga morao je biti Stefan Nemanja. Nikako se prije Nemanje nije mogao roditi i djelati ono što je djelao i za sobom nam ostavio Sveti Sava. Dakle, za procvat čovjeka i naroda moraju se stvoriti uslovi. Kad god vidiš neki kvalitet znaj da u korijenu i temelju toga stoji neko nepoznat i nepriznat. A čovjek pomisli da je dar koji nosi njegov i neka njegova zasluga. O, naopake li logike. Od tog i takvog razmišljanja rasipnoga onome koji za nama dolazi ništa ostati neće, ostavljamo siromahe duhom, ispražnjene mijehove u koje se lako ulije koješta. Iz trpljenja i stradanja Nemanjinog, iz bisera prosijanog u toj patnji, rodila se sva kultura Nemanjića na koju se mi danas pozivamo kao na svoju. A gdje smo mi tu? Kako se na nju nadovezujemo? Turistički i piljarski. Uzalud bi se Sveti Sava rađao da prije njega temelj nije iskopao i u njega se ugradio Stefan Nemanja na kome se sve podiglo.

Znajte, nije potrebno znanje za rast i razvoj čovjeka i naroda, potrebno je trpljenje. Danas djeca koliko god da imaju informacija i koliko god da im je sve dostupno - nemaju život.

Sjede kao sužnji u nekim sobama za tastaturama i šta je to, za šta ih pripremamo? Za robove ili za ljude? Sloboda se osvaja porazom sebe i svog ega pred Istinom, sloboda se osvaja zadobijanjem ljubavi i smirenja u uslovima koji nikako tome ne pogoduju, sloboda se usvaja kao vazduh koji se diše i bez koje se gušiš i ne pristaješ ni na šta manje od toga.

Vaše, nedavno izgovorene, za čoveka ohrabrujuće i utešne reči opominju: "Nikad ne dostižemo granicu, jer ta granica ne postoji, ona je beskrajna u uzrastanju u liku Hristovom svakog čoveka pojedinačno, jer je svaki čovek pojedinačno na to prizvan i ima takvo naznačenje". Koliko je savremeni čovek uopšte svestan ovih svojih moći "uzrastanja", budući da se sva sila tamnih energija i negativnih veština ovog našeg tehnološki (ne i duhovno) uznapredovalog sveta koristi da se blagoslov koji pominjete sakrije od njegove svesti, nade i vere u božansku promisao i dobrotu?

- Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim blaženopočivšeg patrijarha Pavla kada su pred Patrijaršiju došli bijesni i riješeni protestanti nezadovoljni jer je patrijarh u Poslanici osudio abortus i pozvao narod da se tom zlu odupre, pa pošto su bili bučni i uporni patrijarh je ipak odlučio da izađe pred njih i do kraja precizira svoju poruku jednostavno im saopštivši, parafraziram: "Nemojte se ljutiti, nisam ja to rekao vama, nisam se uopšte obraćao vama, niti sam vas imao na umu, vi slobodno činite što vam je volja, ja se obraćam samo vjernicima Srpske pravoslavne crkve!". Isto tako i ovaj naš današnji razgovor i uopšte naša situacija i referisanje na istu. Raslojavanje je po vertikali, nema veze sa nominalnim, folklornim ili korporativnim pripadništvom, rašiva se i dijeli, otkriva i objavljuje, svrstava i na to pristaje.

Živimo u vremenu u kom su odavno kolabirali pristojnost, vaspitanje, odanost, žeđ za uzvišenim, dominaciju su preuzele ideje pred kojima se gasi osjećanje hrišćanskog, nacionalnog i narodnog ponosa i sabornosti. Nastupa materijalizam kao slijepa sladostrasna žeđ za gomilanjem novca i sticanjem materijalnog po svaku cijenu - i upravo se to danas prepoznaje i veliča kao uzvišeni cilj, kao uspjeh, kao razum i sloboda, umjesto ideje spasenja, moralnog i bratskog sjedinjenja ljudi. I to je ono što ste me pitali, o ovoj situaciji. 

"Posramljeni lik Hristov sačuvao se u svoj svjetlosti svoje čistote jedino u Pravoslavlju." Budimo ozbiljni i budni, može se privremeno gubiti profit i osiromašiti, može se materijalno propasti, ali ne smijemo moralno propasti. Oni koji su možda danas i imali neku moralnu prednost u odnosu na one protiv kojih su se digli, više je nemaju, a o tome sami da razmisle. Naša je briga da sačuvamo zdrav organizam nacije u svim neuslovima, a nacija će onda dobiti više, čak i u tom materijalnom smislu. Ištite Carstvo Nebesko, sve drugo će vam se dodati, nije prazna i besmislena pouka. Mi smo pravoslavni Srbi, mi vjerujemo u neprolazno, mi imamo zavjetnu svijest, mi se opredjeljujemo za korist koja je vječna i suštinska. Mi smo kao narod Nemanjin vjerovali u vječni moral, a ne neki uslovni i oročeni, isplativi, trenutni za koji nam treba pečat neke administracije. Ako se pozovem i na Don Kihota razumjećete koja je njegova poruka, on zna da je na dobitku tim svojim dostojanstvom i sviješću o dostojanstvu pravog viteza, on ima vjeru koju neće izgubiti i u kojoj će istrajati da bude častan i opredijeljen čvrsto za istinu i dobro. 

S tim opredjeljenjem je počeo jedan od najboljih romana i s tim opredjeljenjem počinju svi dobri životi. On vjeruje da će ga to opredjeljenje dovesti na mnoga krizna poprišta i uvesti u mnoge borbe i životne okršaje, ali on je na to spreman na metafizičkom planu i svjestan da je to škola života i škola nacije. Potrebno je da mladi ljudi zavole svoju naciju i svoj narod, da kroz to zavole sebe, da ne traže istinu i ideale izvan svog naroda i svoje istorije. No, opredjeljenje je stvar slobode i njive gladi nikog nasititi neće. Neka da Bog da prođe vrijeme ovih teških propadanja i da dođe vrijeme visokih uzdizanja, prvo je uslov drugog i potonjeg. Kako se kalio čelik, svi znamo. Jer, niko nije rekao da će išta biti lako, ali govorimo o duši i radosti u vječnosti. Neka poželi svaki mladi Srbin da bude kao Stefan Nemanja, da bude nosilac i čuvar svoga roda i svoje zemlje, da joj služi i da je podiže. Vjerujte, naša intimna i istinita opredjeljenja, naša čista duša i savjest, naša koljenopreklona molitva, mogu učiniti više i promijeniti više nego li sve drugo za čim se danas lakše i brže poseže, a taman toliko i traje i takav neuspjeh i zlo sije. 

Prilikom ustoličenja u zvanje episkopa Eparhije budimljanskonikšićke u pristupnoj besedi pomenuli ste: "Jedini program koji smijem danas da iznesem pred vas jeste da, u mjeri u kojoj budem kadar, sve što u meni čini ličnoga čovjeka bude pokoreno vaskrslom Gospodu Isusu, te da me po milosti i ljubavi Svojoj On vodi i upravlja, privodeći me neprestano Sebi i putovodeći organskom jedinstvu Crkve i spasenju čitavog svijeta". Verujete li da savremenom svetu ima spasenja? Prepoznaju li se danas one sile i snage koje bi mogle odlučiti o tome, i povesti ka željenom izbavljenju sveta od zla? Zla koje se, kako se svakodnevno uveravamo, gledamo i živimo, ogromnom snagom i žestinom nadvilo nad čovečanstvom? 

- "Ne uprežite se u isti jaram s nevjernicima; jer šta ima pravednost sa bezakonjem; ili kakvu zajednicu ima svjetlost sa tamom? A kakvu saglasnost Hristos sa Velijarom?", navodi Poslanica. Šta je činila Srbija u proteklim vijekovima na političkom planu ako nije služila Evropi, i to može biti mnogo više nego samoj sebi. Kako smo do toga došli druga je i duga priča. Ti evropski narodi koji ne vole nikog sem sebe nisu ni svjesni koliko ih mi volimo. Uistinu, mi se možemo pohvaliti da smo narod koji ljubi i neprijatelje svoje. Mi sve volimo i sve zaboravljamo samo da bismo sebe oslobodili. Ta potreba i taj pokret duše je samo jedan dio našeg bogatog i dragocjenog nacionalnog nasljeđa, ali koji se sam ne treba konzumirati već poslužiti u kompletu gdje su dostojanstvo, mudrost, svijest o sebi, hrabrost i spremnost na žrtvu.

Ali šta se s nama tu dalje događa? Zašto smo podijeljeni, zašto su nečiji ciljevi nisko postavljeni? Vitešku donkihotovsku i nemanjićku odoru smo skinuli i oblačimo se u sve boje i krojeve ne bismo li nekako umilili taj samoproklamovani elitni rod na Zapadu da nas prihvati ili bar toleriše u nekom zapećku. 

Nama je neko nekad objasnio da smo mi krivi za sve. I mi smo u to povjerovali. I ovom prilikom ne mislim na onu lijepu i mudru hrišćansku sentencu Dostojevskog, već mislim na Predgovor za knjigu Nikole Nikolića "Bogovi zla - o Jasenovačkom logoru" prof. dr Nadežde Vinaver. To bismo svi trebali znati i neprestano učiti o istoriji svoga naroda i toga se podsjećati. Kako smo i po kom programu postali krivi i kako smo primili i upili taj žig krivice koji nam se spočitava i kojim nas žigošu. Ovdje nemam prostora da se na taj divan i važan tekst dr Nadežde Vinaver referišem, ali ga vašoj pažnji i želji za istinom od srca preporučujem.

Moramo se ovdje, ponovo, sjetiti naše inteligencije koja je najodgovornija jer je dugoročno i dalekosežno izigrala i zloupotrijebila povjerenje svoga naroda i posijala sjeme odnarođenosti. Ovdje sada prvenstveno mislim na luteranstvo Dositejevog prosvećenog racionalizma i prozelitizam Vukovog revolucionarno-jezičkog narodnjaštva koji vijekovima obmanjuju srpsku inteligenciju, a koja je i dalje duboko utisnuta u temelje našeg obrazovnog sistema mijenjajući mu kod i čineći ga poroznim i lakim plijenom za tuđe interese. Zdrava inteligencija iz naroda je ona koja želi da bude dio naroda i da podnese žrtvu za svoj narod. I prvi znak neraskidive veze inteligencije sa narodom jeste poštovanje i ljubav za ono što naš narod iznad svega voli i poštuje - Boga i svoju vjeru.

Najveće i najteže je pitanje kako da se naša inteligencija s ovim složi. Kako god i kako ko, to nije faktor u ličnom rasuđivanju i opredjeljivanju, šta čini drugi. Uvijek je pitanje šta činiš samo ti. A mišljenja sam da uvijek treba biti sa svojim narodom jer se samo od naroda i u narodu može izroditi slava, dok inteligencija koja odriče narod, kao banalan i zaostao, teško da je inteligentna. Ljubav prema rodu, kao i ljubav prema Bogu, nema nikakav zemaljski cilj, uspjeh i nagradu koja slijedi. To je zavjetna uzvišena ljubav srpskog idealizma kao jedina integrativna i avangardna, kao autentičnost pojavnosti i učešća i priloga srpskog naroda evropskom i svenarodnom i svjetskom planu. 

Nekome će djelovati odveć samouvjereno kad velimo da je srpska duša jevanđelska, ali ako želite da ostanete u duhu svojih otaca, Stefana Nemanje i Svetoga Save, samouvjerenost je samo vidljiva kategorija Božijeg plana, bogouvjerenosti i bogopovjerenja, kom smo pristali i kom smo se predali. I to je naše prvo i posljednje prizvanje, naše je da se regrutujemo u viteški red svog svetog pravoslavnog roda, a sve drugo je volja Božija kojoj se s punim povjerenjem predajemo i koju svim srcem i svom dušom svojom ljubimo i kojoj vjerno revnujemo. To je naš priziv i naš put, naša slava i naše spasenje. 

Slično je i ne slučajno Dostojevski pisao o ruskoj duši i mi vjerujemo i znamo da je upravo tako kako veliki pisac veli: "Naša će ruska duša biti izlaz iz tuge evropske, naša je duša sveljudska i sveujedinjavajuća i ona će sa ljubavlju prigrliti svu braću i ona će, može biti, reći i posljednju veliku riječ opšte harmonije, bratske sloge svih naroda po zakonu Hristovoga jevanđelskog učenja". Amin Bože daj. 

"Ovaj svet bez Crkve ne postoji, odnosno nema smisla", kaže patrijarh srpski gospodin Porfirije. "Oni kojima Crkva smeta, odnosno sistem vrednosti, hteli bi da Crkvu proglase onim što ona nije ili da je prikažu drugačijom nego što jeste, a ponekad bi hteli Crkvu da uvuku u svoje zemaljsko blato. Crkva nije od ovoga sveta, u ovom svetu je da ga pretvara u Crkvu". Može li Crkva da odgovori na pomenute, reklo bi se, herojske i gigantske zadatke, dok istovremeno Zapad teži (i istrajava u nameri) da iz života izopšti Crkvu, a posebno, kao što nam bez ustezanja i poručuju, teži uništenju Pravoslavlja "kao najveće opasnosti" po globalni poredak?! 

- Moglo bi se reći neočekivano, ali u trećem milenijumu religija i dalje igra vrlo značajnu ulogu u životu savremenog čovjeka. Sjetimo se ovdje riječi Maksa Vebera koji veli da "religija neće imati smisla u vremenu koje karakterišu racionalizam i intelektualizam" i to bješe zabluda moderne civilizacije. Nevjerovatnom uzletu nauke i tehnike granice se ne vide, a religija je i dalje prisutna i potrebna. 

U nas su mnogi, nadovezujući se na ateistički propagandni manir, a po zapadnjačkom maniru nove političke doktrine i novim moralom savremenog svijeta oslobođenog od Boga, vidjeli i konstatovali u Crkvi samo mrtvu formu, obred, folklor i još gore i teže kvalifikacije su davali. Zaboravilo se na duh, na ideju, na životvornu silu Božiju i išlo se na to da zauzmu mjesto iznad dotadašnjeg narodnog svetosavskog morala.

Kao što vidimo, pokazalo se da je situacija mnogo složenija, a da je Crkva mnogo otpornija nego što se očekivalo. I kad kažem Crkva, ne mislim samo na istorijsku instituciju, već na narod kao Crkvu Božiju, kao nit duhovnu koja se vezala za Hrista i potekla je kao rijeka kroz sve istorijske i političke pejzaže, okomite planinske, mirne ravničarske, ponornice, izlivanja, presušivanja... ali traje. Oni koji su predviđali propast Crkve imali su, po svemu sudeći, veoma skromna i pojednostavljena znanja o njoj i ulozi koju ima u životu pojedinca i društva. 

Nije bilo lako i nije lako. Srbi su otpadali od Srba ne mogavši više biti Srbi. Nije lako biti Srbin, ali je lijepo. Ko to ne zna odavno se drugačije piše i u beznađu gradi novi identitet kontra bivšeg sebe i predaka svojih, toga je bilo, tome svjedočimo danas, toga će i biti. Prevjeravanje duboko uznemirava duh čovječiji i podsjeća ga na izdaju, otud se uvijek u čovjeku projavi svirepost. Ako ikada to osjetite u sebi, tu gadnu i hladnu svirepost prema neistomišljeniku svoga roda, makar i na riječima, znajte da ste na pogrešnom putu i duboko se nad sobom zamislite i sebi pomozite, ako uopšte ima vremena i prostora za to. Srpski narod može i mora bez takvih, tim čišćenjem se i spasava stado malo, al kako će biti onom drugom, Bog neka je upomoć. To je poput podvizavanja u vjeri, ne treba tvoj post Crkvi, a još manje Bogu, to treba samo tebi. I Crkva tome uči čovjeka da on raste i uzrasta, sebe radi i svog spasenja radi. Crkva ga majčinski usmjerava i podržava svojim bogonadahnutim iskustvom i neiscrpnom blagodaću krijepeći svaku dušu na njenom putu. 

Ovaj Uskrs dočekujemo s radošću s kojom se dočekuje veliki praznik, a svesni da je reč o najizuzetnijem danu u Hrišćanstvu, danu koji - kako se kaže - predstavlja samu srž hrišćanstva. Ta srž je objašnjena u rečima: pobeda nad smrću kroz žrtvovanje i patnju. Istorijski teške društvene okolnosti u kojima ne živimo samo mi na ovom našem balkanskom prostoru, već i doslovno ceo uznemireni i napaćeni svet, traže neprestano "žrtvovanje i patnju". Nadamo se - do pomenute pobede. Verujete li da će se stići do tog željenog cilja, i koliko Crkva svojom arhipastirskom misijom može da doprinese tako smislenom žrtvovanju, koje se danas, više nego razumnim, čini beskrajnim i bez mogućnosti da se ikada okonča? 

- Savremeni čovjek, kao i svaki čovjek, neprestano traga za smislom. Nema čovjeka koji nije osjetio patnju i prošao stradanje jer se udaljio ili je promašio smisao. Zato uvijek treba da usmjeravamo svoj pogled ka Smislu i da se opominjemo i podsjećamo. I praznik koji proslavljamo dao je najdublji i najistinitiji smisao i uzlet našoj vjeri i ljubavi.

Htjedoh da se uz praznik vratimo djeci i našoj ljubavi i brizi za najmlađe. Prvo mi odrasli da se probudimo i u svijest prizovemo. Podizanje djece nije ispunjavanje želja i šetnja po tržnom centru. Oprostite na grubosti, ali govorimo o važnim i presudnim stvarima za srpski rod.

Evo da napustimo prostor teologije i sjetimo se Malog princa, Antoana de Sent Egziperija. Svi znamo Malog princa i naizgled jednostavnu priču za djecu, ali koja je i te kako važna i za odrasle zbog veoma prijemčivog filosofskog pristupa smislu života.

Mali princ liči na bajke koje nas uče životu i koje su iz davnina prenošene s koljena na koljeno kao nešto što je dragocjeno i kroz šta ćemo mnogo bolje razumjeti život i sve što on sobom nosi. I Hristos nam se obraćao kroz priče, ostavljajući time uvijek prostor slobode za razumijevanje po mjeri našeg uzrastanja. Kroz priču lakše usvajamo i razumijemo poruku, ne branimo se od nje i na taj način lakše komuniciramo sa našim unutrašnjim bićem. 

Mi danas živimo u svijetu u kom su bajke, onako kako ih mi znamo i pamtim, prognane i nepoželjne. Djeca, a još manje odrasli, imaju želju i potrebu da iracionalni svijet bajki konzumiraju i njemu se predaju. Vaspitavanje djece se svodi na uspjeh-neuspjeh, nema ideala samo tržište na koje stupamo i onaj koji ima unosan posao i novac je uspješan, a koji ne raspolaže tim statusnim simbolima je neuspješan i promašen čovjek. To su jasne kvalifikacije zapadne orijentacije koja sve može da izmjeri, normira i klasifikuje prema brojevima, čak i smisao života. 

Čovječanstvo se zaboravilo i usmjerilo na zemaljske stvari i zemaljske ciljeve oličene upravo u onome što su danas vrijednosti savremenog čovjeka i svijeta. Uspjehom, visinom plate, brojkama na tržištu, ekonomskom rastu, su informacije kojima smo svi svakodnevno i bjesomučno bombardovani sa svih medijskih platformi. Reklame, novi proizvodi se nude i otvaraju i pokreću nove potrebe, nove potrebe traže nove izvore finansiranja, to opet zahtijeva dodatni posao i još više robovanja stvarima koje nam uopšte nisu potrebne dok život prolazi mimo nas. I djeca rastu uz nas takve. 

Svijet u kom živimo uči nas da je veoma važno da budemo uklopljeni u sistem, bezlični i od svake bajke i mašte umiveni. Moraš da se boriš i otimaš za što bolje radno mjesto i što veću platu. To se najviše i najtragičnije odražava na našu djecu koja to razumiju kao poruku da ako želiš da živiš i opstaneš u ovom surovom svijetu tvoje srce prije svega mora postati surovo. Surovost je, dakle, nametnuta svima i vidimo je svuda oko nas, u školama, na ulici, u institucijama. 

U tom ohlađenom svijetu surovih odnosa čovjek se povlači u sebe i postaje usamljen. Ljudi su usamljeni i uplašeni jedni od drugih. Nemaju prave prijatelje. Oni snalažljiviji obreli su se u čoporima i tako lakše egzistiraju i dijele hljeb svoje surovosti, dok su drugi potpuno sami. Ako želiš da preživiš moraš da pokažeš zube i bar za malo prevaziđeš drugoga u zlu, kako neko reče. Dakle, ljudski i čovječiji identitet se sužava i maskira, kamuflira se čovjek u zvijer. Socijalni status i poslovni uspjeh postali su zamjena za smisao i vrhovna vrijednost savremenog svijeta. 

Taj gubitak neba je gubitak vrijednosti duboko u nama. Sjetio sam se ovdje Crnjanskog koji je u "Dnevniku o Čarnojeviću" bolesna pluća liječio zvijezdama kraj otvorenog prozora. Tugu je liječio Nebom, u stvari, taj osjećaj da ste intimno i suštinski jedno i povezani sa zvijezdama, da smislom uzrastate i preuzimate svjetlost kojom vas prizivaju sebi. Ulazak Smisla razara taj tijesni koncept predviđen za čovjeka i uvodi nas u pravi Život.

Zato je važno i presudno, draga braćo i sestre, da se vratimo svojoj svetoj Crkvi koja je rodila, odnjegovala i sačuvala ovaj sveti srpski narod. Gradimo se spram Vječnosti na koju smo svi pozvani i podižimo svoju djecu u ljubavi i dobrom vaspitanju, to će im dati čvrstinu i snagu, pravednost i saosjećanje za drugoga. Moramo se ispuniti smislom, obogatiti svoj unutrašnji svijet, otvoriti se za Nebo i uliti u sebe Istinu Hristovu. 

Neka da Bog svima budnu i svijetlu dušu koja će poraziti i razgoniti svaki mrak, u radosti da dočekamo praznik, 

HRISTOS VOSKRESE!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije