ALEKSANDAR VUČIĆ: Politički gambit decenije

Politička 2025. godina u Srbiji ostaće upamćena kao godina u kojoj je predsjednik Aleksandar Vučić zatvorio jedan od najturbulentnijih ciklusa u savremenoj srpskoj politici — bez sile, bez revanšizma i bez simboličkog rušenja protivnika, već kombinacijom smirenosti, dugotrajnog političkog disanja i državničke samokontrole.

FOTO TANJUG/ RADE PRELIĆ

Taj potez, u političkom žargonu, može se nazvati Vučićevim gambitom — svjesno žrtvovanje dijela lične popularnosti, autoriteta i političke komocije zarad očuvanja višeg cilja: mira i stabilnosti države. Dok su mnogi očekivali oštar odgovor, Vučić je odabrao — ćutanje, trpljenje i deeskalaciju. I upravo time, paradoksalno, postigao ono što nijedna silovita reakcija ne bi mogla: zatvaranje kruga nasilja, haosa i ludila koji su prijetili da Srbiju gurnu u stanje trajne unutrašnje krize.

Od buke i bijesa — do tišine i dijaloga

U proteklih godinu dana Srbija je bila pod konstantnim pritiskom: spoljnim, medijskim, bezbjednosnim, pa i psihološkim. Napadi na institucije, huškanje, pozivi na ulicu, pokušaji destabilizacije — sve to uz orkestrirane kampanje koje su Vučića lično pretvarale u simbol mržnje i negativne energije. Njegov lik i ime bili su predmet brutalne dehumanizacije — izrugivanja, laži i konstrukcija bez presedana u političkoj komunikaciji regiona.

I dok su mnogi očekivali da će odgovoriti istom mjerom, Vučić je izabrao suprotan put. Umjesto oštrog reza — ponudio je ruku. Umjesto kontrapropagande — ponudio je dijalog. Umjesto obračuna — poziv na mir. Bio je to rijedak potez u balkanskoj politici, gotovo nezamisliv u vremenu u kojem su buka i histerija postali dominantan oblik komunikacije.

Politika bez batine

Ključni momenat ove transformacije jeste činjenica da nijedan od pokušaja destabilizacije nije ugušen represijom. Nije bilo masovnih hapšenja, zabrana, zatvaranja medija ili političkih čistki. Naprotiv — Vučić je dopustio da se svako izgovori, da svako pokaže lice svoje politike i da građani sami izvuku zaključke. To je možda bio najteži, ali i najmudriji potez.

Dok su protivnici gradili narativ o „diktaturi“, stvarnost je pokazivala suprotno: predsjednik koji popušta, ne da bi pokazao slabost, već da bi pokazao zrelost. Koji preuzima na sebe pritisak i tenziju kako bi zaštitio društvo od pucanja. I koji, uprkos ličnim uvredama, ostaje fokusiran na suštinu — stabilnost države.

Izvinjenje kao vrhunac državničkog gesta

Simbolički momenat čitavog procesa bio je nedavni istup u kojem se Vučić javno izvinio za pojedine oštre riječi koje je izgovorio tokom turbulentnih mjeseci političkih i društvenih lomova. Time je, po ko zna koji put, preuzeo moralnu odgovornost koju njegovi politički protivnici nikada nijesu ni pokušali da preuzmu.

U društvu u kojem je priznanje greške često doživljeno kao znak slabosti, to je čin hrabrosti. Onaj ko se izvinjava, pokazuje da nije talac sopstvenog ega. Onaj ko razumije težinu riječi, razumije i težinu države. Upravo ta vrsta samosvijesti razlikuje državnika od političara.

Kraj ciklusa i početak nove političke etape

Zato se danas, godinu dana nakon što je Srbija izgledala kao zemlja na ivici ozbiljnog unutrašnjeg sukoba, može reći da je Vučićev mirni gambit uspio. Politička temperatura je spuštena, društvo je odahnulo, a fokus se vraća na ekonomske, razvojne i diplomatske teme.

Ako je prošla godina bila test izdržljivosti, ova je test odgovornosti. Vučić je pokazao da politika nije samo igra moći, nego i disciplina strpljenja — sposobnost da se izdrži udarac, a da se ne uzvrati po cijenu državnog mira.

I zato, dok se Srbija priprema za novu fazu unutrašnjeg dijaloga i političkog konsolidovanja, jedna stvar je jasna: Vučićev gambit neće se pamtiti kao čin slabosti, već kao dokaz da mudrost i mir ponekad pobjeđuju i najbučniju histeriju.

Jer istorija, kad se prašina slegne, uvijek pravi razliku između onih koji su tražili sukob — i onih koji su ga spriječili.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije