PLAĆENICI I DOUŠNICI U SATELISKIM DRŽAVAMA: Milioni mrtvih u kolektivizaciji i gulazima pretežno su delo činovnika, a ne ideoloških fanatika

DA NE bi pomislili da je priča o ratu KGB-a protiv roka samo beznačajna i izdvojena epizoda, pokazaću statistiku koju je izveo Aleksandar Sever u knjizi čiju sam Istoriju KGB.

ПЛАЋЕНИЦИ И ДОУШНИЦИ У САТЕЛИСКИМ ДРЖАВАМА: Милиони мртвих у колективизацији и гулазима претежно су дело чиновника, а не идеолошких фанатика

DOSIJEA Peter Esterhazi, mađarski pisac, besmisao doušničke delatnosti, Foto "Vikipedija"

On nije nikakav kritičar KGB-a, naprotiv. Na početku svoje knjige on brani i KGB i carsku Ohranu. Na logično pitanje zašto je SSSR propao ako je Lubjanka (sedište KGB) bila tako moćna, odgovara argumentom da je i Ohrana dobro poznavala stanje u opoziciji 1917. godine, ali nije imao ko da čuje upozorenja agenata. Slična argumentacija se čula i u Srbiji posle raspada SFRJ.

Sam Sever možda nehotice nudi materijal koji potpuno razotkriva pravi „greh“ KGB-a prema režimu i državi. Obratite pažnju na sledeće podatke. Samo 1967. godine zavrbovano je 24.952 agenta, što je činilo 15 odsto aparata. Te godine nadzirano je 6.747, privedeno je 738 ljudi. Trojica su vršila diverzije, 121 su bili izdajnici za vreme okupacije, 34 su izdali ili pokušali da izdaju domovinu, 96 je vršilo antisovjetsku agitaciju i propagandu, 227 je nelegalno prešlo granicu, 100 je kralo državnu imovinu, 148 je švercovalo devize. Jedan stranac i jedan sovjetski građanin bili su špijuni. Saslušano je 12.115 ljudi.

Šta je to što je važno u ovim brojevima? Uradićemo malo množenja i deljenja. Ako 24.952 iznosi 15 odsto aparata, onda je broj svih angažovanih u Službi nešto veći od 166.000. Podelimo sada broj agenata, doušnika, saradnika-dobrovoljaca s licima koje su nadzirali, saslušavali, hapsili. Oko 25 saradnika dolazi na svako sumnjivo lice. Dakle, 225 saradnika na svakog privedenog. Od 738 privedenih 100 su lopovi i 148 dileri deviza. Od onih 96 koji su vršili antisovjetsku propagandu možda su neki čitali Doktora Živaga ili slušali „Bitlse“. Na prvi pogled nije jasno zašto se KGB bavio običnim milicijskim poslovima. A baš u tome se krila tajna sovjetske službe.[…]

IPAK, sovjetski sistem je evoluirao. Kada je prestalo ubijanje i masovno slanje u logore, konformisti su promenili radne zadatke. Njihov cilj je bio lagodan život. Udobno je bilo zaposliti se u (previše) moćnom državnom preduzeću, koje nikome nije polagalo račune. Zaposleni u ovoj firmi su, sasvim ljudski, gledali da se što manje pretržu, dok uživaju u privilegijama pripadnika KGB-a. Oni su progonili čitaoce Pasternaka i Solženjicina, slušaoce metala i hard roka ne zato što su stvarno verovali da su to neprijatelji sovjetskog režima. Za svoje velike plate i privilegije morali su da se prave da nešto rade. U tome su ličili na mnoga druga socijalistička preduzeća u kojima je broj zaposlenih koji ne rade ništa dosezao fantastične brojeve. S tim što je preduzeće KGB proizvodilo uglavnom strah i patnju. Što čak nije najgori plod njihovog (ne)rada.

Dugoročno gledano, najveća šteta od rada saradnika KGB-a je u tome što im je mreža poznanstava i pristup ekskluzivnim informacijama, a i ekskluzivnoj robi, omogućio da „privatizuju“ (čitaj opljačkaju) državu u srazmerama koje nemaju istorijskog presedana.

Tobožnji borci protiv izdajnika i antidržavnih elemenata doprineli su slomu i kompromitaciji svoje države. E to je najveći greh prema državi i narodu. Publicista i reditelj Stanislav Govoruhin nazvao je taj proces Velika kriminalna revolucija, što je naslov njegove knjige.

TAJNE policije u satelitskim državama SSSR-a bile su još gore. KGB i službe koje su mu prethodile mogli su da pravdaju svoje delovanje patriotskim razlozima kao što su odbrana prve zemlje socijalizma, obaveštajni rat protiv nacista u otadžbinskom ratu, borba protiv SAD u hladnom ratu. Službe u DDR ili Mađarskoj radile su za okupatora. Srazmerno broju stanovnika, bile su mnogo veće od KGB-a. Istočnonemačka Štazi je imala 91.000 plaćenih saradnika (nešto više od 0,5 odsto žitelja zemlje) i 200.000 doušnika, što je 1,2 odsto celokupnog stanovništva. KGB je angažovao znatno manje od jednog promila stanovnika SSSR-a. Štazi je sakupila tri miliona ličnih dosijea. To je otprilike bio svaki peti stanovnik DDR-a. Ivan Ivanji opisuje koliko je dosijea imala mađarska tajna policija AVH: „Prema objavljenim sovjetskim saznanjima, početkom pedesetih u Mađarskoj je bilo pokrenuto oko milion i po postupaka protiv pojedinaca. U zemlji je tada živelo 9,5 miliona stanovnika. Istragom je, dakle, bio pogođen svaki šesti, a ako se ne računaju deca i starci, bar svaki četvrti građanin! Ne zna se broj onih koji su na razne načine zastrašivani ili mučeni. …Opisaću samo jedan od tipično mađarskih metoda izmišljenih posebno za njihove bivše visoke funkcionere. Žrtva se stavlja u ćeliju nalik na grobnicu, visoku samo metar, dugačku dva metra, široku metar i dvadeset. Ne može da ustane, jedva može da sedi, čuči, ispruži se. Sve je od betona.

Hladno je. Nužda se vrši ispod sebe. Posle dan ili dva zatvorenik se prebacuje u sobu koja je nalik apartmanu luksuznog sanatorijuma. Neguju ga. Hrane ga. Ispunjavaju mu mnoge želje, samo mu ne dozvoljavaju da uspostavi kontakt s porodicom. Ne ispituju ga. Ne govore mu zašto je zatvoren. Stražari rade svoj posao i ćute. Istraga kao da je obustavljena.

Zatim ga bez reči vrate u onu ćeliju. I tek kada ga posle dva-tri dana ponovo smeste u apartman, pitaju ga da li želi da sarađuje sa vlastima ili ne. Batine kao metod ostavljali su za ‘jednostavnije slučajeve’.“

Meni je najdirljiviji opis rada AVH-a roman velikog mađarskog pisca Petera Esterhazija.

Osim porodične drame, izveštaj pokazuje i potpuni besmisao čitave doušničke delatnosti. Ne zove se samo torta po grofovima Esterhazi. Oni su jedna od najvećih evropskih plemićkih porodica. Posle romana Harmonia caelestis, Peter Esterhazi je poželeo da pogleda ima li dosije u tajnoj policiji: „Da li su me pratili ili prisluškivali svojevremeno, ovde svako veruje da je pola tajne policije bilo usredsređeno na njega, ja nisam verovao, čak sam bio gotovo siguran da nije, ali sam konkretno želeo da znam, a onda sam nekako smatrao i svojom građanskom demokratskom obavezom – ako i ne raščišćavanje prošlosti, ono bar pokazati pažnju prema prošlosti time da se pogledaju eventualni spisi.“

DALI su mu doušnički dosije njegovog oca. U očima Petera, Esterhazi stariji je do tog trenutka bio uzor integriteta i poštenja. U romanu Harmonia caelestis podigao je spomenik svom plemenitom ocu i moralnoj gromadi. Prvi očevi izveštaji bili su o tome kako je stanovništvo mesta sa srpskim imenima Čobanac i Pomaz reagovalo na budimpeštansku revoluciju. Služba nije bila zadovoljna, pa je tražila od grofa konkretna imena i ko je šta radio oktobra 1956. godine. Grof uporno izbegava da nekoga optuži i piše oskudne izveštaje, sastavljene od bezazlenih podataka. Agent koji je bio zadužen za grofa Esterhazija napisao je u primedbi kako je sa agentom Čanadijem, što je bilo grofovo doušničko ime, „labavo postupano“.

Služba je prvi put bila zadovoljna kada je grof napisao obimne karakteristike svojih bliskih poznanika, uglavnom aristokrata. Petera Esterhazija je naročito pogodilo što su polupismeni saradnici službe stalno podučavali njegovog oca kako se piše izveštaj.

Zanimalo ih je mišljenje aristokrata o stanju u svetu. Ono što je najviše pogodilo Petera je klizanje oca u glib sve veće saradnje. Tražio je pasoš za Austriju da obiđe dedu Esterhazija, a zauzvrat ponudio izveštaj o mađarskim plemićima u Beču. Dok se to pitanje rešavalo, grof je trebalo da igra bridž s reakcionarima u jednom peštanskom kafeu.

Pošto ništa nisu pričali o politici, grof je dobio zadatak da zavrbuje jednu daktilografkinju, što je potrajalo. Treći zadatak mu je bio da odlazi na utakmice i posmatra raspoloženje. Na kraju je otišao u Beč i napravio opsežan izveštaj. Za dvadeset tri godine doušničkog rada grof nije otkrio nijedan važan podatak. Pošto je Esterhazi zavrbovan posle 1956. godine, u vreme srazmerne liberalizacije, niko nije stradao zbog njegovog doušničkog rada.

ZLA SIVIH ČINOVNIKA

ČINOVNIČKA priroda većine kagebeovaca bila je manje zlo nego da su bili vatreni pobornici ideologije kao Crveni Kmeri, na primer. Mada, nedostatak fanatizma ne mora da bude smetnja za najstrašnije zločine. Znamo za teoriju Hane Arent o „banalnosti zla“. Nacistički poduhvat je verovatno najgori zločin u istoriji koji su sproveli upravo sivi činovnici. Milioni mrtvih u kolektivizaciji i gulazima tridesetih godina pretežno su delo činovnika, a ne ideoloških fanatika.

 SUTRA: PROGON PROTIVNIKA REVOLUCIJE I PARTIJE 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

NE IGRA SE: Otkazan evropski revanš Partizan - AEK na Banjici! Rukomet dobio šamar koji će dugo boleti