KO SRCEM MRZI TAJ JE U ZATVORU, MI SMO NA SLOBODI: U Đakovici kod Dragice Gašić i mati Joanikije, jedinih preostalih Srba u ovom gradu
JEDNA Srpkinja i jedna monahinja. Jedna kuća, manastir i ulica koja se još samo iz stare navike zove "Srpska". Na albanskom odavno nosi ime nekog NATO generala ili teroriste tzv. OVK.
To je danas Đakovica. Grad u Metohiji iz kojeg je 1999. proterano više od 12.000 Srba. Vratila se samo jedna Srpkinja - Dragica Gašić. Kaže, neće nigde iz Đakovice sve dok bude mogla da stoji na nogama:
- Ne pada mi napamet. Moja deca me pitaju do kada mislim da živim u Đakovici, a ja im odgovaram: dok mogu samu sebe da služim.
Odlazak novinarske ekipe iz centralne Srbije u Đakovicu nije kao poseta bilo kom drugom mestu na Kosovu i Metohiji. Najpre su nas savetovali da nikako ne idemo automobilom sa beogradskim tablicama, kažu, lako će poleteti kamenice i ka vozilu i ka nama. Svako malo, jednom u mesec-dva lete i ka terasi i prozoru stana Dragice Gašić. Ona se ne plaši. Zaustavljanja po gradu radi fotografisanja i snimanja bilo čega, takođe nema - samo iz automobila, najbolje u pokretu, uz odškrinuto staklo. Jezu u kostima pred polazak u Đakovicu podgreva i priča o dve neotvorene masovne grobnice Srba negde izvan grada u šumi, prema granici sa Albanijom. Svi znaju za njih, i predstavnici međunarodnih snaga. Niko nikada nije sakupio hrabrost ni da im priđe, a kamoli da ih otvori, jer su dobro čuvane.
Pitamo: zašto se Srbi ne dolaze. Kažu nam: Mnogo je otvorenih rana, leka nema. Sve smo ispoštovali. Pronašli smo prijatelje koji su nas u Đakovicu povezli sa drugim tablicama, aparat sa objektivom nismo nikako isticali. Zaustavili smo se ispred zgrade poslednje Srpkinje u Đakovici. Na ulazu stoje dvojica muškaraca i dobro nas posmatraju. Prošli smo ćutke, da se ne čuje jezik kojim govorimo, bez direktnog kontakta očima, da ne izazovemo bilo kakav incident, jer mi ćemo otići, a Dragica ostaje.
A, ona? Ona nam otvara vrata nasmejana i srećna što su joj stigli gosti. Mogućnost da sa nekim prijateljski porazgovara vrednija je od svega. Iz njenog osmeha nikada se ne bi zaključio kako živi ova uporna žena, kakvu je golgotu prošla da povrati oteti stan, kakvu golgotu prolazi i dalje. Izvodi nas na terasu da nam pokaže pogled i njenu Đakovicu.
Pre samo nekoliko noći, satima su joj lupali na ulazna vrata. Pripadnik tzv. kosovske policije svakog radnog dana dolazi da je obiđe i vidi da li je sve u redu.
- Nekada su dolazili i vojnici Kfora, da me obiđu, da provere kako sam, da porazgovaramo, ali ih poslednjih meseci nema. Ne znam zašto - kaže Dragica pokazujući nam fotografije sa njima.
Za hleb i osnovne životne namirnice ona mora da ide ili u trgovinu ne tako blizu zgrade ili čak u centar. Kad god može ode i do crkve, naporno joj je, jer do tamo ima nekoliko kilometara, a ima zdravstvenih problema. Nekada je mogla da kupi hleb tu odmah blizu svoje zgrade, ali joj je gazda prodavnice u jednom momentu rekao da hleb više ne sme da joj prodaje.
- Rekla sam mu: ako ne smeš - ne smeš. Sa njim sam pričala srpski, a sa njegovom ženom albanski. Potom sam otišla u samoposlugu da kupim hleb, kad meni onaj što stoji za kasom kaže na albanskom: "Ne možeš da uđeš". Pitam ga zašto, a on odgovara: "Zbog toga" - priča naša sagovornica.
Dragica se u Đakovicu vratila posle 20 godina. Kaže, želja da se vrati nikada nije čak ni utihnula:
- Uvek sam imala želju da se vratim u Đakovicu i neprekidno sam sanjala moj san. Više sam volela da umrem, nego da budem negde drugde sem u Đakovici.
Pitamo je da li joj pomaže iko iz Đakovice, a ona sleže ramenima i kaže:
- Ne, pa ko da mi pomogne?!
Veliku zahvalnost, kaže, duguje Kancelariji za Kosovo i Metohiju koja joj svesrdno pomaže. Među fotografijama dragih ljudi Dragica drži i onu sa direktorom Kancelarije, Petrom Petkovićem.
Sa prvim komšijama u zgradi Dragica se ne poznaje. Kaže da je na početku pokušavala da ih pozdravi na hodniku, ali su oni okretali glavu. Navikla se i na to, i na lupanje po ulaznim vratima, na kamenice koje lete ka njenom prozoru, na ograničenu slobodu. Prilikom završavanja nekih poslova oko dokumenata za stan u opštini su joj otvoreno rekli da u Đakovici opstaje samo zato što je žena. Za muške srpske glave u ovom gradu nema mesta i Albanci tvrde da ih više ne bi bilo ubrzo posle povratka na svoja ognjišta.
Prkosna i ponosna Dragica Gašić ispratila nas je isto kao pri dočeku: sa osmehom i porukom "dođite mi ponovo". Na izlazu iz njene zgrade susreli smo se sa trojicom policajaca koji su došli u redovnu proveru. Legitimisali su nas, pitali ko smo, šta smo i pustili dalje.
Grad veliki, zgrade visoke, trgovine bleštave, zastava crvenih sa crnim orlom svuda, ponegde i ona plavo-žuta, za sveže izmišljene države. Nigde ni nagoveštaja da je ovde pre NATO agresije živelo više od 12.000 srpskih duša. Kada Đakovčani ponekad na zadušnice, na svoju odgovornost, jer im bezbednost više niko ne garantuje, dođu da obiđu grobove svojih predaka, čak i tada se vidi slika i prilika ogromnog napora i besa da se u ovom gradu zatre sve što bi moglo i podsećati na Srbe: groblja najpre razrušena, pa u korovu, zapuštena, Srbi čak više ne mogu da pronađu ni mesta gde u nemiru počivaju njihovi mrtvi.
Ulazimo u čuvenu Srpsku ulicu. Uska, sabijena, načičkana nesrazmerno velikim zgradama koje kao da su odgore pobacane u kasabu. Negde na sredini poluurušena kućica od cigala i blata. Na zidu ostaci žute boje, krova nema, prozora takođe. Trem srušen. Vidi se da je nekada bila gospodska, sa velikim dvorištem i ogromnim drvetom na ulazu. Sa svih strana sabile je sveže izgrađene zgradurine, toliko da i kada odluči da padne do kraja, od njih ni to čestito neće moći. Prijatelj nam kaže da je to možda poslednja srpska kuća koju nisu uspeli čak ni prividno pravno da prisvoje i pretvore je u zgradu, pa eto stoji verovatno tako još koju godinu dok vreme ne učini svoje i potpuno se ne zaboravi čija je nekada bila.
Udubljeni u razgovoru i zbog ispred parkiranih automobila umalo da nam promakne poruka koju su komšije Albanci ispisali na zidu tik uz ovu kuću. "F..K SERB" poručuju ovoj ponositoj ruševini, jer niko drugi i nije ostao ko bi ovu ružnu poruku mogao da primi.
Potkraj Srpske ulice, kapija Manastira Uspenja Presvete Bogorodice. Hram opasan visokim zidom, kapija i veća i mala dobro zatvorene. Na ulazu sa unutrašnje strane policajac. Saznajemo da njih sedmorica smenjujući se čuvaju hram Božji i mati Joanikiju. I dan i noć.
U Pogromu porušena do temelja
CRKVA Uspenja Presvete Bogorodice u Đakovici na ovom mestu postoji više od 600 godina. U Martovskom pogromu 2004, ovaj hram je srušen do temelja, a u procesu obnove porušenih srpskih svetinja bogomolja, konak za sestre i ogradni zid su ponovo sagrađeni do 2010. Godinu kasnije, odlukom SPC proglašena je za manastir, metoh Manastira Visoki Dečani. Od tada do upokojenja 2023, igumanija je bila mati Teoktista (Kastratović).
Mati nas dočekuje i govori o životu i istorijatu svetinje. U porti grobovi: igumanije Teoktiste i Srpkinja koje su posle rata pomagale u manastiru. Osim cveća, mati gaji i godži bobice, sibirski limun... Hvali nam se alejom ruža od koje se ne može proći kada sve procvetaju. Kaže teško joj je što je sama, najviše joj nedostaje jedna iskušenica. Trenutno je sa njom jedna devojka, student, koja joj pomaže, ali njoj treba neko ko će živeti tu.
- Sve je bilo totalno sravnjeno za vreme rata. Posadila sam okolo čemprese, borove, sve su to posekli, samo su dva oraha ostala i ova lipa. Ne dolaze ljudi. Gađali su ih kamenjem kada su dolazili Đakovčani koji ovde imaju svoje kuće, imali su stanove. Kada su ih proterali, to su im sve zauzeli i sada oni strepe da se ovde vrate. Vaskrsla je crkva naša, slava Bogu, ne može nam biti ništa. Meni je ovde kao u raju. Oni koji mrze - oni su u zatvoru, a mi smo na slobodi.
Zahvalnost za pomoć pri realizaciji odlaska u Đakovicu dugujemo Kancelariji za Kosovo i Metohiju.
Podvižnice "Večernjih novosti"
NA posebnom mestu u jednoj manastirskoj vitrini - srebrna plaketa "Večernjih novosti" za "Najplemenitiji podvig godine".
- Uručena nam je 2020. godine - uz blagi osmeh kaže nam mati Joanikija dok nam pokazuje priznanje.
Specijalni žiri na čijem je čelu akademik Matija Bećković, u najlepšoj i najvećoj akciji srpskog novinarstva, dodelio je monahinjama iz Đakovice, tada igumaniji Teokisti, mati Joanikiji i iskušenici Vasiljki Perić, ovu plaketu jer u gotovo nemogućim uslovima u ovom gradu čuvaju srpsko ime i svetinju.
Isto priznanje, dodeljeno je prošle godine i Dragici Gašić.
BRISEL ĆE POBESNETI: Orban šokirao rečima o Putinu
RUSKI predsednik Vladimir Putin je, za razliku od Brisela, uvek ispunjavao svoja obećanja – Mađarska može da veruje Moskvi u budućnosti, izjavio je mađarski premijer Viktor Orban.
03. 02. 2025. u 14:51
BRITANSKI EKSPERT: Imamo posla sa diletantom – Zelenski ne može da podnese da je kraj
ŠEF ukrajinskog režima Vladimir Zelenski podsvesno ne može da prihvati temu povlačenja ukrajinskih snaga u zoni borbenih dejstava, izjavio je britanski vojni analitičar Aleksandar Merkuris
30. 01. 2025. u 07:58
"NAPUSTILA SI NAS PRERANO" Tuga u domu Džejeve udovice, emotivno se oprostila na Instagramu
"NEMAM reči. Volimo te zauvek."X
03. 02. 2025. u 10:51
Komentari (0)