ŽIVOT DUGUJEM DOKTORU MIJUŠKOVIĆU: Zoran Bojović bio je najmlađi zaraženi u epidemiji variole vere 1972.

Vladimir Ilić

24. 03. 2025. u 12:02

EPIDEMIJA velikih boginja (variola vera) zakucala je na vrata Čačka i okoline 8. marta 1972. godine, kada je na kožno-venerično odeljenje čačanske bolnice, sa uputom lekara iz Novog Pazara, primljen Latif Mumdžić, koji je prethodno bio na hadžiluku na Bliskom istoku. Na uputu je pisalo da je kod njega dijagnostikovana jedna vrsta dermatološko-alergijskog oboljenja, ali u tom trenutku niko nije pomišljao da je reč o mnogo opasnijoj bolesti.

ЖИВОТ ДУГУЈЕМ ДОКТОРУ МИЈУШКОВИЋУ: Зоран Бојовић био је најмлађи заражени у епидемији вариоле вере 1972.

Foto V. Ilić

Potom je, od 17. do 21. marta, nekoliko pacijenata ovog odeljenja počelo da ispoljava simptome. U Čačku je zlokobno odjeknula vest o strašnoj bolesti - varioli veri.

Jedan od najtežih, a kako se kasnije ispostavilo i najmlađi zaražen pacijent tokom trajanja epidemije u SFRJ 1972, bio je tada osmomesečni Zoran Bojović iz sela Brezovica kod Čačka. Danas vojno lice u penziji, otac Teodore i Nikole, priča nam da mu, uvek kada se primiče druga polovina marta i dani kada mu je dijagnostikovana opaka bolest, a život "visio o koncu", u stomaku nastane tegoba pomešana sa osećanjem sreće", jer je jedva "prekosto".

- Majka me je zbog ekcema dovela na kožno odeljenje u čačansku bolnicu. Bio sam smešten do sobe sa pacijentom Mumdžićem, za koga se još nije slutilo da je oboleo od variole. Pretpostavlja se da je doktorka koja je njega pa mene pregledala istim stetoskopom meni prenela zarazu, ali, zapravo, nikada nije utvrđeno kako sam primio virus - priča Zoran za "Novosti".

Foto: V. Ilić

Još čuva otpusni list iz bolnice

Bolest, zbog perioda inkubacije, nije ispoljila simptome, pa je Zoran, posle zalečenja ekcema, otpušten kući. Nedugo potom, na kućni prag Bojovića, na zaprepašćenje Zoranove majke Biljane i oca Petra, došli su ljudi u belim skafanderima.

- Sve su nas smestili u karantin u "Lovački dom", celu porodicu. Već drugi-treći dan Zoranu su se pojavila prve ospe, pa su njega i mene opet smestili na kožno odeljenje gde je bilo još zaraženih. Zoran je, međutim, imao najtežu kliničku sliku, otežano je disao, sukrvica mu je curila iz nosa... Mumdžić je preminuo na putu za Beograd, u toku transporta. Bila sam prestravljena za svoje dete... Ne dao Bog nikome... - seća se stravičnih dana Zoranova majka Biljana.

Foto: V. Ilić

Zoran sa roditeljima

Naređenje o vakcinaciji celokupnog stanovništva u gradu izdato je 20. marta. Odmah je u Čačak stigao i potpukovnik dr Puniša Mijušković, infektolog sa VMA, koji je svojevremeno radio kao vojni lekar u Africi gde je lečio i obolele od velikih boginja, pa je samim tim imao imunitet.

- Kako mi je majka pričala, celo telo mi je bilo u ospama, pa nije bilo prostora gde su mogli da mi daju vakcinu. Da ne bih preminuo i da se ne bi širila panika među bolesnicima, doktor Mijušković je odlučio da mi uradi transfuziju krvi. S obzirom na to da od osipa nisu mogli da mi nađu vene, on je transfuziju odradio direktorno iz svoje vene u moju venu na peti jer jedino tu nisam imao ospe. Dok su se čekali rezultati tog nadljudskog primera čoveštva, došao je i doktor Rajnhard Linder, čuveni epidemiolog iz Austrije. On je potpuno pesimistično gledao na taj poduhvat dr Mijuškovića. Štaviše, mog oca je pitao koje sam mu dete po redu i kada mu je odgovorio da sam prvo, on mu je rekao: "Mladi ste, imaćete još dece." Jednostavno nije verovao da ima pomoći i nade i da ću preživeti - kazao nam je Zoran.

Foto: Privatna arhiva

Dr Puniša Mijušković

Ipak, Bojovići su se, kako vele, Bogu molili i verovali su da će im sin preživeti. Tako je i bilo...

- Posle transfuzije i još nekoliko lekova, koje mi je dr Mijušković davao, treći-četvrti dan počeo sam polako da otvaram oči i kraste su počele da otpadaju. Tada je kod svih bila velika euforija. Zahvaljujući doktoru Mijuškoviću preživeo sam i, pored mojih bioloških roditelja, njega smatram ocem. To je bio veoma težak period za sve, pre svega za moje roditelje jer su me drugi doktori bili otpisali zbog teške kliničke slike. Otac je za to vreme bio u karantinu u "Lovačkom domu", tada nije bilo mobilnih telefona, tako da je dobijao minimalne informacije o nama. Pokojni deda, majčin otac, uspeo je da preskoči ogradu bolnice tek toliko da vidi moju majku kroz prozor. Bili smo na nekom od spratova i mene nije mogao nikako da vidi, ali majku je video - rekao nam je Zoran.

Posle dugog niza godina, kada je već odrastao, Zoran je pošao u potragu za lekarom kome duguje život - dr Punišom Mijuškovićem. Samo jednom su se sreli.

SESTRA MILKA ĐURAŠIĆ - HEROJ

Foto: V. Ilić

 

PRE 53 godine epidemija velikih boginja u Čačku odnela je prvu i jedinu žrtvu. Taj broj bi verovatno bio mnogo veći da nije bilo ogromnog požrtvovanja čačanskih medicinskih radnika koji su se uhvatili ukoštac sa opakom bolešću. U želji da spasu obolele, nisu previše mislili na svoj život. Milka Đurašić, koja je kao dvadesetdvogodišnja medicinska sestra od posledica variole vere preminula u prvim danima zaraze, simbol je herojskog doba čačanskog zdravstva. Iako nije bila vakcinisana kao dete, Milka i još nekoliko njenih koleginica dobrovoljno su se prijavile da budu uz pacijente zaražene velikim boginjama. Milka i Dušica Spasić iz Beograda su jedine dve medicinske radnice žrtve epidemije velikih boginja.

Prema izveštaju dr Mijuškovića, u Čačku i okolini od variole vere bilo je 12 obolelih, od kojih je 11 lečeno u "Lovačkom domu". Umrla je jedino Milka. U karantinima, za koje su bili određeni radnički hoteli "Hidrogradnje" i "Ratka Mitrovića", nalazilo se 2.648 ljudi. Kraj epidemije objavljen je poslednjih dana maja. U dvorištu stare čačanske bolnice podignuta je spomen-bista Milki Đurašić.

- Nekoliko puta smo mu slali pisma u želji da se vidimo, ali dr Mijušković nije želeo da se eksponira, bio je skroman čovek. Jednom smo se, ipak, sreli. Njegova ćerka Nataša rođena je u vreme epidemije, on nju nije ni video, došao je u Čačak nas da spasava. Sa njom sam u kontaktu, održavamo veze, u znak zahvalnosti prema njenom ocu, a mom spasiocu. Ove godine je 18 godina otkad je taj veliki čovek preminuo. Grad Čačak odužio se doktoru Mijuškoviću proglasivši ga za počasnog građanina našeg grada, a pre nekoliko godina predložio sam Skupštini grada da jedna ulica ponese njegovo ime - rekao nam je Zoran.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

OGLASIO SE NA FEJSU Grk koji je odbio da učestvuje u NATO bomardovanju 99: Ja ne zaboravljam... Moja mala slobodna zemljo