ZA NEMANJU PEŠAČILI DO OSTROGA: Policajci iz Službe za obezbeđenje Okružnog zatvora u Beogradu i MUP prešli 400 kilometara za devet dana

Dragana Matović

07. 01. 2026. u 08:32

NIJE bilo lako, ali nije ni moglo da bude lakše. Kada dete čeka, a vreme mu ne ide u prilog, čovek nema pravo da stane, da se odmori. Hodali smo od jutra do mraka. Bilo je kiše, snega, žuljeva na tabanima. Zglobovi otekli, kolena bole, kičma. Ali, vredelo je žrtvovati se.

ЗА НЕМАЊУ ПЕШАЧИЛИ ДО ОСТРОГА: Полицајци  из Службе за обезбеђење Окружног затвора у Београду и МУП   прешли 400 километара за девет дана

FOTO: Privatna arhiva

Ovako nam govori Miloš Marjanović, jedan od osmorice policajaca koji su u martu 2025, za devet dana prepešačili više od 400 kilometara, od Beograda do Ostroga, kako bi pomogli da se što više novca prikupi za lečenje sedmogodišnjeg Nemanje Ljutića iz Beograda koji boluje od subakutnog sklerozirajućeg panencefalitisa, nastalog kao posledica direktne infekcije malim boginjama.

- Želeli smo da pomognemo nekome ko je životno ugrožen. Konsultovali smo se sa kolegama i odlučili da to bude Nemanja. Uspeli smo da skrenemo pažnju na ovog dečaka i da podstaknemo neke ljude da mu pomognu - kaže Marjanović, koji je sa kolegama iz Službe za obezbeđivanje Okružnog zatvora u Beogradu Đorđem Pakljancem i Danetom Radojevićem posetio u decembru redakciju "Novosti". - Mi smo bili samo pešaci, a Nemanja je pravi borac. Pokušali smo da mu pomognemo da stigne do lečenja. Dečak je u međuvremenu bio u Turskoj, a ovde i dalje prima terapiju matičnim ćelijama. U kontaktu smo sa njegovim roditeljima.

FOTO: Privatna arhiva

 

Uvek spremni da pomognu

POLICAJCI Okružnog zatvora često učestvuju u humanim misijama kad treba da se pomogne mališanima. Sakupljali su novac za kupovinu medicinskih pomagala, davali donacije za rad svratišta za decu i radno-okupacionog centra za mlade sa intelektualnim smetnjama u istočnoj Srbiji. Ali, ne pomažu oni samo mladima. Među prvima su u redu i kad treba da se da krv. Marjanović je to učinio više od 90 puta, dok su Radivojević i Pakljanac tridesetak puta na taj način nekome spasli život.

- Ako si zdrav, imaš snage, nema razloga da ne pružiš ruku - kaže Marjanović. - I za bocu krvi i za dečaka kao što je Nemanja.

U grupi, na ovom humanitarnom hodočašću su bila još četvorica njihovih kolega, pripadnika Službe za obezbeđenje Okružnog zatvora u Beogradu: Predrag Zlatković, Marko Mitić, Milan Dimić i Filip Simonović, kao i Vladica Mitić iz MUP. Pošli su iz manastira Rakovica 21. marta, a pod Ostrog su stigli 30. marta. Tokom dugog i iscrpljujućeg puta do Crne Gore prošli su kroz Lazarevac, preko Rudnika, zatim Čačak, išli preko Zlatibora ka Prijepolju, Pljevljima, Žabljaku i Nikšiću. Svoj put su završili kod moštiju Svetog Vasilija Ostroškog, u srpskoj svetinji u stenama.

- Imali smo vreće za spavanje, ali nas je mnogo ljudi usput pozvalo da prespavamo kod njih - kaže Pakljanac. - Naš narod je plemenit. U Lazarevcu smo spavali kod jednog čoveka, pa na Rudniku, Zlatiboru. Dočekali su nas lepo i u manastirima Mileševa u Prijepolju i Svetoj Trojici u Pljevljima.

FOTO: Privatna arhiva

 

Devet dana, korak po korak, prolazili su kroz šume, kroz gradove i varoši, preko planina. Nisu brojali kilometre. U svakom gradu im je neko prišao, neko im je doneo vodu, neko se rasplakao. Mnogo ljudi čulo je za Nemanju tek od njih.

- Ima divnih ljudi - kaže Radojević. - Često su nam prilazili, pitali nas gde idemo i čim bi čuli ime dečaka i razlog puta, vadili su telefone, tražili broj računa, raspitivali se kako mogu da pomognu. Neki su uplaćivali novac odmah, drugi su beležili podatke da to učine kad stignu kući, zvali su, čak, i prijatelje u inostranstvu. Zbog toga je naš put imao smisla.

Ovo nije prvi put da su zatvorski čuvari pešačili do Ostroga. Isti marš organizovali su i prošle godine za osmogodišnju Anastasiju Zafirović, devojčicu sa cerebralnom paralizom, kako bi njenoj porodici pomogli da nastavi sa lečenjem u inostranstvu. Na kraju njihovog hodočašća, pod Ostrogom su ih sačekali mnogobrojni vernici, ali i njihove žene, deca.

- Bilo je i suza, smeha i bolova. Najdirljivije je bilo kada smo videli da su i Nemanja i Anastasija došli sa roditeljima - kaže Marjanović. - Taj osećaj ne može se opisati. Roditelji su prišli, zahvali se, a mi nismo znali šta da kažemo. Radimo specifičan posao, časno i pošteno. Zatvorenici koje čuvamo su prestupnici, ali zdrave osobe. Deca za koju hodamo nisu ništa skrivila, ali su bolesna. Mnogo smo srećni kad možemo bilo kako da im pomognemo.

Ovi momci planiraju da nastave istim putem. Već se pripremaju za novo humanitarno pešačenje na koje će krenuti u martu 2026. godine.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Stručnost, poverenje i humani pristup pacijentima je stub zdravstva