CRNA GORA VRAĆA KRALJA NIKOLU KUĆI NA CETINJE: Karađorđevići su napravili grešku što se nisu svi zajedno vratili povodom sahrane kralja Nikole

VEČERALA sam 14. septembra u Klubu književnika. Vreme je bilo lepo, ja sam bila u rodnom gradu, hrana je bila odlična, ljudi prijatni. Srce mi je bilo na mestu.

ЦРНА ГОРА ВРАЋА КРАЉА НИКОЛУ КУЋИ НА ЦЕТИЊЕ: Карађорђевићи су направили грешку што се нису сви заједно вратили поводом сахране краља Николе

INTERVJU Kneginja Jelisaveta i Mira Adanja-Polak u Istorijskom muzeju, Foto Arhiv Mire Adanje-Polak

Uprkos činjenici da je Manuel stalno zivkao, pretio, vikao, molio. Bio je to prvi put za sve ove godine da nisam odmah otrčala kad je on pucnuo prstima već se uopšte nisam obazirala na njegove zahteve.

Odvezla sam se u Sremske Karlovce, divnu baroknu varoš koju su sagradili Srbi bežeći krajem 17. veka pred Turcima. U to vreme Karlovci su bili deo Austrougarske monarhije.

Želela sam da posetim gospođu Olgu Ćirić, damu koja je bila na mom krštenju 1936. godine. Gospođa Ćirić je u vreme mog rođenja bila supruga predsednika skupštine Kraljevine Jugoslavije Stevana Ćirića, koji je blisko sarađivao s mojim ocem. U Ćirićevom mandatu je otvorena kompletno uređena zgrada parlamenta. Bila je to stara, vrlo ugledna porodica iz Sremskih Karlovaca, a gospođa Olga je živela u kući iz 1860. godine, punoj lepog nameštaja i dragocenih antikviteta. U trpezariji su se nalazile fotografije moje porodice i ja sam osetila snažnu povezanost s tom prošlošću koje sam se samo u fragmentima sećala. Vrlo dirljiv susret sa otmenom ženom, voljnom da mi ispriča mnogo zanimljivih detalja.

Otišla sam u karlovačku Sabornu crkvu Svetog Nikole i zapalila sveću. Osećala sam neku nepoznatu milinu u tom baroknom hramu koji je podsećao na unutrašnjost skupocene kutije za nakit.

Vreme je tog septembra bilo idealno za izlete.

Jednog dana smo otišli u Valjevo, a odatle u Brankovinu. Htela sam da vidim grobnicu porodice Nenadović, koja je bila u rodbinskim vezama s Karađorđevićima. Persida Nenadović, udata za kneza Aleksandra Karađorđevića, bila je majka mog dede Arsena i moja prabaka. Posetila sam Staru školu u Brankovini, u kojoj je prva slova učila slavna srpska pesnikinja Desanka Maksimović, i sedela sa grupom turista iz Hrvatske ispod jedne krošnje. Pijuckali smo rakiju i pevali kao da smo i sami đaci na ekskurziji.

U MANASTIRU Ćelije pozdravile su nas igumanija i dvadeset monahinja, pevajući i nudeći nam hleb i so. Pevali su za mene u crkvi i ja sam im se pridružila. Na poklon sam dobila prelepu veliku ikonu, male bedževe s natpisom Bog voli Srbiju i staru ručno pletenu torbu. Nakon večere prošetali smo baštom sa igumanijom, koja je nosila baklju. Na rastanku smo se svi zagrlili. Grlili su me, ljubili i ljubili mi ruku. Bilo je to čudesno, srećno i mirno mesto.

Već sutradan sam bila na putu za Oplenac. Prespavala sam u vili kraljice Marije. Bile smo samo Ljiljana Manojlović, noćni čuvar i ja. Trudila sam se da govorim srpski koliko god mogu, pa sam od toga već bila malo umorna.

Nastavila sam do manastira Blagoveštenje na Rudniku. Svuda su me nudili hranom i pićem, i bili zabrinuti što slabo jedem po srpskom kriterijumu. U Blagoveštenju je igumanija Mihaila bila posebno uporna s hranom. Minijaturna starica, mati igumanija stajala je sve vreme pored mene i starala se da dobro jedem. Na kraju sam bila prinuđena da sakrijem parče kolača jer više nisam mogla da jedem.

Na povratku u Beograd sačekala me je poruka od Manuela. Tražio je da se hitno javim. I javila sam se, ne sluteći kakvo me neprijatno iznenađenje čeka.

Osećala sam se izdano od muškarca koga sam volela. I to po drugi put u životu. Prvi put od mog brata Aleksandra, a sada od Manuela.

KONAČNO, emitovan je intervju koji je Mira Adanja Polak napravila sa mnom. Gledanost je bila ogromna, reakcije potresne.

Spremala sam se da krenem za Bar, u Crnoj Gori. Putovala sam s Mimom Popović da dočekamo posmrtne ostatke crnogorskog kralja Nikole i kraljice Milene, i njihovih kćeri Ksenije i Vere. Vraćali su ih iz Sanrema, gde su bili turistička atrakcija u kripti pravoslavne crkve tokom sedamdeset godina. Upravnik Kuće kralja Petra na Oplencu, Miladin Mićun Gavrilović rekao mi je da smo mi Karađorđevići napravili grešku što se nismo svi zajedno vratili povodom repatrijacije kralja Nikole.

Linda i Katarina, supruga i ćerka kraljevića Tomislava, u tradicionalnim, konzervativnim crnim kostimima, sa crnim šeširima na glavi, odvezle su se u barsku luku kolima, dok sam ja krenula drugim. Izgledala sam kao obična turistkinja u svetlosivom kostimu, s kamerom, naočarima za sunce i kišobranom. Greška. Nisam znala kakav je protokol.

Marija Gabrijela Savojska i njen brat Vitorio sa suprugom Italijankom Marinom, koja je uvek govorila samo francuski, Henri od Hesa, koji je imao sedu kosu i nove zube koji su puckali, Nikola i Dimitri Romanov, i još hiljade ljudi – svi smo čekali italijanski brod ispod pretećih oblaka.

Princ Nikola Petrović Njegoš, praunuk kralja Nikole, takođe je doplovio brodom sa suprugom Fransinom i decom.

Od Bara je usledila duga vožnja kroz planine iza kamiona koji su nosili posmrtne ostatke do Njegoševe kuće u Njegušima. Sa obe strane puta bilo je na hiljade ljudi. U jednom trenutku moj automobil je zaostao iza povorke i kad smo konačno stigli na ceremoniju sahranjivanja zemnih ostataka vladarskog para, izašla sam napolje i gomila ljudi me je zgnječila. Jedan krupni Crnogorac je svojim džinovskim rukama rasterao ljude, pa sam se nekako promigoljila do crkve.

HODALI smo u povorci ka grobnici sa masom ljudi. Predsednik Predsedništva Crne Gore dr Branko Kostić održao je govor. Između ostalog je rekao da je kralj bio dobar i mudar čovek, a ne onakav kakvim su ga predstavljali svih ovih godina. Kasnije je masa aplaudirala kada smo nas tri Karađorđevićke prošle. Sećam se da sam nešto izjavila, nekoliko reči na kakvom-takvom srpskom za televiziju.

U Budvi smo večerali. Sutradan je bilo vreme za sahranu ćerki kralja Nikole. Prvo smo se odvezli na Lovćen, do Njegoševe grobnice, i na vetru od kojeg smo se smrzli popeli se strmim stepenicama. Obratio mi se bivši ambasador, koji je tada bio šef protokola Crne Gore. Rekao mi je da je moj otac bio briljantan čovek i da je samo njegova politika zaživela, on, šef protokola, ne bi bio komunista.

Sutradan sam prvi put imala priliku da malo razgledam Crnogorsko primorje. Bilo je sunčano i mogla sam da pešačim pored Svetog Stefana. Nisam htela sebi da dozvolim da me poremeti Manuelov faks koji je stigao tog jutra u kojem mi piše da plače za mnom i da me voli. Kakav zavodnik!

Pokazali su mi nekoliko lepih, poludivljih plaža. Bacila sam se u vodu, koja je bila kao raj, a potom sedela na suncu u bašti restorana, uz obilan i ukusan obrok od lignji, škampa, ribe i salate. Pevali smo sa tročlanim bendom sve dok nije pao mrak. Na putu za Beograd razmišljala sam o događaju kojem sam prisustvovala.

Naći ću način da vratim svoje roditelje na Oplenac. Bila je to čvrsta odluka. Sahrana kralja Nikole na Cetinju dokaz je da je tako nešto moguće.

Poželela sam da mogu da kupim Crnu Goru i sačuvam njene prirodne lepote i tako sprečim da postane druga Marbelja.

NOVA GODINA U BEOGRADU

UOČI Nove godine 1989. obavila sam razgovor sa dva potencijalna izdavača Nilove knjige.

Posao je dobila „Litera“.  U tom trenutku već sam pročitala dokumente SOE i donela odluku da moraju biti prvo objavljeni na engleskom jer bi bilo suviše opasno objaviti ih prvo u Jugoslaviji. U tom trenutku su već bili u toku pregovori za drugo, dopunjeno izdanje knjige kod jednog kanadskog izdavača. Jugoslavija će morati još malo da čeka, do nekog povoljnijeg trenutka.  Shvatila sam da je 31. decembar i da sam u Beogradu. Direktor hotela „Moskva“ mi je doneo orhideju, kalendar, ogromnu tortu i vino i sedeo je sa mnom i još jednim čovekom u hotelu dok smo ispijali kafu. Beograd je za mene bio „grad otvorenog srca“. Moja prva Nova godina posle toliko decenija kod kuće.

 SUTRA: NA DVORU NEMA MESTA ZA SVE KARAĐORĐEVIĆE 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Obilaznica 2 je 64. OMV benzinska stanica u Srbiji i prva s novim vizuelnim identitetom