KAD bih od danas, pa dokle mi Bog da da poživim, samo mogla da zaboravim taj dan i te dane, bila bih najsrećnija. Duša bi mi bila mirna. Ali ne mogu... Ne mogu da odagnam iz sećanja te kolone, nesreću, stradanje, jad, očaj... Strepnju, strah, plač dece... Smrt. Ajme, majko. Ne daj Bože nikome da to doživi, to razaranje duše, čerečenje svog naroda, dok nemoćno gledaš i ne možeš da pomogneš ni sebi ni drugima.
ONO što je Temza za London, Sena za Pariz, to je Amstel za Amsterdam. I mnogo više od toga, jer su njegovi prvi stanovnici, ribari, pre tačno 900 godina na ušću ove reke podigli prve kolibe na uzvišenjima koja su koristili za zaštitu od poplava. Izgradnjom brane na današnjem gradskom trgu Dam počeo je 1270. godine razvoj glavnog grada Holandije - zemlje lala, klompi i crvenih fenjera.
GRB srpskih i ruskih plemića Miloradovića vratio se u Manastir Žitomislić u istoimenom selu kod Mostara, njihovu zadužbinu iz 16. veka, zahvaljujući Ruskom domu u Beogradu, koji je pokrenuo potragu za artefaktima koji dokazuju duboke istorijske veze dva naroda.
VEĆ dve-tri godine Dejan Krudulj iz sela Dobrica kod Alibunara radi u jednoj firmi u Banatskom Novom Selu. Samohrani je otac i gotovo celu zaradu rasporedi za osnovne potrepštine i ono najosnovnije što je potrebno za njegovo četvoro dece: Stevu (16), Sofiju (14), Saru (12) i Sandru (10). Brinuo je i o svom ocu koji je živeo sa njima i nedavno preminuo.
Manastir Rujan nadomak Užica, u kome je radila je prva štamparija u srednjovekovnoj Srbiji, ima poseban značaj za srpsku kulturu i istoriju: na ovom mestu je „Hristu rab monah Teodosije“ 1537. godine završio štampanje čuvenog „Rujanskog Četvorojevanđelja“. Danas, skoro pet vekova kasnije, starešina manastira otac Teodosije, kazuje nam da je Crkva svetog velikomučenika Georgija postala tesna za sav verni narod i da su sa blagoslovom arhiepiskopa i mitropolita žičkog gospodina Justina počeli radovi na proširenju manastirskog hrama.
U PROSTORIJI Saveza slepih Srbije nekoliko žena sedi oko stola. Ne videnas dok ulazimo, ali znaju da smo tu. Čuju naše korake, glasove, osećajunaše pokrete. U tom svetu bez svetla, njihova čula su izoštrena. Kad očine vide srce prepoznaje. One su žene koje ne vide, ili vide tek delićonoga što je u njihovoj blizini.
Komentari (1)