NISAM NIKAKAV HEROJ, ČOVEK SAM BEZ POSLA! Jovica Baračanin (54), dostavljač hrane, o životnoj drami posle spasavanja devojke u Novom Sadu

Ljiljana Preradović

21. 11. 2025. u 11:30

KOJA (ne)sreća treba da prati čoveka, da u istom trenu postane heroj i gubitnik? Na to je 22. oktobra ujutro "odgovorio" Jovica Baračanin (54), kada je na Bulevaru oslobođenja u Novom Sadu, ispred zgrade sa brojem 9, pokušavajući da spase dvadesetosmogodišnju devojku koja je pala sa drugog sprata, i sam teško povređen i završio u bolnici sa otvorenim prelomom desne potkolenice.

НИСАМ НИКАКАВ ХЕРОЈ,  ЧОВЕК САМ БЕЗ ПОСЛА! Јовица Барачанин (54), достављач хране, о животној драми после спасавања девојке у Новом Саду

Foto: Privatna arhiva

Ovaj dostavljač hrane, sada je posle operacije prinuđen da hoda uz pomoć štaka, ne može da radi posao koji je obavljao prethodnih 11 godina, i pitanje je koliko će meseci biti potrebno da se oporavi i opet stane na noge i počne da zarađuje da prehrani porodicu.

Na početku ispovesti za "Novosti" Jovica kaže da bi voleo da ne bude nikakav heroj, već da nastavi da živi i radi kao pre ovog nemilog događaja i najmilijima obezbedi egzistenciju.

- U blizini te zgrade, isporučio sam hranu za jednu firmu, i u blizini cveće, i krenuo u pekaru po doručak - prepričava nam Jovica šta se dešavalo te srede, 22. oktobra. - Kada sam bio kod te zgrade, najpre sam čuo čoveka da nešto viče, a pogled mu je bio uperen prema zgradi. Pogledao sam i ja, i video devojku, licem je bila okrenuta prema fasadi, visila je sa drugog sprata, a muškarac u stanu ju je sa prozora držao za obe ruke. Ne znam koliko je to trajalo, ona je ispuštala neke glasove.

Pomoć prijatelja iz vojske i OŠ

SAZNAVŠI iz medija za Jovičinu nesreću, javio mu se drug iz vojske, sa kojim nekoliko puta godišnje komunicira preko društvenih mreža, i poslao mu nekoliko stotina evra, da mu se nađe. I drug iz osnovne škole, koga nije video otkako su završili osmoletku, poslao mu je izvesnu sumu dinara.

- Hvala im beskrajno na tome, jer mi u ovim trenucima puno znači - iskren je Jovica, duboko ganut gestovima prijatelja. - Zbog sina ne smem da klonem duhom, i moram nastaviti da se borim, kako bih njemu obezbedio najosnovnije.

Ne okrećući glavu od tog prizora, dostavljač hrane je pitao da li je sve u redu, a posle tih njegovih izrečenih reči, devojka je pala. Najpre na tendu, a zatim u Jovičinom pravcu.

- Oboje smo pali na beton, a ona na moju desnu nogu. Posle možda minut kasnije, neko je dotrčao do nas, govoreći da će se devojka ugušiti ako joj ne izvade jezik, neka žena je odmah pozvala Hitnu pomoć - priseća se naš sagovornik dramatičnih trenutaka. - Tada mi je ceo život prošao pred očima. Pomislio sam na trogodišnjeg sina. Devojku, koju ne poznajem, su jednim sanitetskim vozilom transportovali u bolnicu, a mene drugim. Bolovi su postajali sve neizdržljiviji. Nogavica mi je bila sva krvava, znao sam da povreda nije bezazlena, čuo sam krckanje svojih kostiju.

Pozvala samo njena sestra

DOK je još bio u bolničkoj postelji, Jovici je preko društvenih mreža ženska osoba, koja se predstavila kao sestra dvadesetosmogodišnjakinje koja je pala sa drugog sprata, poslala poruke.

- Rekla je da je ona jedna od tri sestre devojke koja je pala sa sprata i interesovalo je šta se dogodilo - prepričava nam Jovica. - Nisam mogao ništa da joj kažem, jer ne znam da li je ona zaista njena sestra, ali sam pitao kako je devojka, i odgovorila mi je da je dobro. Niko iz te porodice me više nije zvao da me pita kako sam. Ni danas ne znam razlog zbog čega je devojka visila sa prozora.

Posle operacije u Kliničkom centru Vojvodine, Jovica je oporavak nastavio kod kuće. Od nemoći da normalno hoda i kreće se bez pomagala, više ga boli to što je ostao bez posla, nema ni bolovanje jer je radio neprijavljen, i njegova zarada je porodici bila praktično glavni izvor prihoda. Trogodišnjeg sina Stefana morali su da ispišu iz privatnog vrtića koji je pohađao, jer u državnom nije bilo mesta, zato što se Jovica vodi kao nezaposlen.

- Supruga Rada ima posao, ali najveći deo njenih primanja odlazi na otplatu dugova izvršiteljima koje je napravio njen bivši, sada pokojni muž - kazuje nam Jovica, dodajući da sada, kada je on bez posla, ne znaju kako će platiti kiriju, račune, nemaju da dotiraju za vrtić i sina su morali da ispišu. - Dok je žena na poslu ja ga čuvam, a on mi pomaže, doda mi štake kada treba da ustanem.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

TEŠKO JE ODGOVORITI I SA DA I SA NE... Filip Petrušev o prelasku u Partizan