JURIŠ SRPSKIH STUDENATA NA ŽANDARMERIJU U CIRIHU: Čovek koji je uhapsio Nečajeva, zapravo je bio Srbin i prezivao se Konjević

U TRENUTKU hapšenja, Nečajev je od isprava imao uza se srpski pasoš, izdat od srpskog poslanstva u Bukureštu na ime Stefana Grozdanova.

ЈУРИШ СРПСКИХ СТУДЕНАТА НА ЖАНДАРМЕРИЈУ У ЦИРИХУ: Човек који је ухапсио Нечајева, заправо је био Србин и презивао се Коњевић

ILEGALAC Sergej Nečejev je uhapšen sa srpskim pasošem, Foto "Vikipedija"

Samo hvatanje organizovao je ađutant šefa carske ruske žandarmerije, major Serbogradskij, koji se u Cirihu svuda predstavljao kao Srbin - po prezimenu Konjović, odnosno Konjević. Glavnu pomoć pri tom pružio mu je izvesni Adolf Stempkovski, Poljak koji je stajao u službi carske tajne policije, a inače u celom Cirihu važio kao osvedočeni socijalista, revolucionar i pripadnik Prve internacionale.  Stempkovski je pozvao Nečajeva na sastanak tobož radi važnog dogovora, i praktično ga, u kafani Miler, predao u ruke švajcarskoj policiji. Pri pretresu, izvršenom odmah posle hapšenja, kod Nečajeva su, uz revolver i drugo, pronađena i četiri pisma, od kojih su tri bila adresovana na Srbe u Cirihu - Tasu Stojanovića, Miloša Aidrijevića i Manojla Hrvaćaiiia, Ervašanina, kako je na koverti stajalo, a kako su Rusi uglavnom Hrvaćanina i nazivali.

Za Nečajevljevo hapšenje, 12. avgusta 1872, saznalo se još istog dana u socijalističkim i revolucionarnim krugovima u Cirihu, i odmah su preduzeti mnogi koraci da bi se on oslobodio zatvora. Na tome se angažovao i Bakunjin, u to vreme inače u smrtnoj zavadi s Nečajevim. On prvi potpisuje i apel kantonalnoj vladi i celokupnoj javnosti Švajcarske i Evrope, u kojem se isticalo da Nečajev nije kriminalac, već politički prognanik. ( Apel je štampan kao letak, i imao je naslov: „Ist Netschajev ein politischer Verbercher oder nicht?“. U listu „Die Tagwatsht“, jednoj vrsti organa Ciriške sekcije Prve internacionale (broj 37. od 14. 9. 1872), postavljeno je vlastima sledeće pitanje: „Ko i šta daje pravo direktoru policije Pfeningeru da Nečajeva drži u zatvoru“, i, u vezi s tim, da li političke izbeglice „spadaju u stvari koje nikom ne pripadaju (ges mullius) i s kojima svako može da postupa kako hoće“.)

POSEBNU pažnju, međutim, zaslužuje malo poznata intervencija jednog Srbina u korist uhašpenog Nečajeva, Tase Stojanovića, koga će Skerlić, jednog dana (da li samo s pravom) optužiti da je bio špijun kralja Milana.  On je otišao u cirišku policiju i izjavio da on misli da je uhapšenik, koga policija drži za Nečajeva, u stvari Srbin, njegov poznanik iz Beograda ...

„Pošto je meni poznat jedan mladić po imenu Stefan Grozdanov“, stoji u zapisniku o saslušanju Tase Stojanovića,  „došao sam da, ako je to poželjno, pružim obaveštenje o tome da li je uhapšeni Stefan Grozdanov onaj Grozdanov kojeg ja poznajem“.

Stojanović je izneo gde je i kada je upoznao Stefana Grozdanova, i dao je njegov opis, koji je u stvari bio opis samog Nečajeva.

Kad mu je Nečajev, posle toga, pokazan, Stojanović je, i ne trepnuvši, sigurnim glasom rekao: „Čovek kojeg ste mi pokazali je onaj koga sam ja 1869. godine upoznao u Beogradu pod imenom Stefana Grozdanova i spreman sam da ovo, ako treba, potvrdim svojom zakletvom“.
Sve ovo, međutim, nije pomoglo. Nečajev je zadržan u zatvoru, a švajcarska vlada - da bi stvar izvela na čistac - obratila se i za obaveštenje srpskoj vladi u Beogradu. Radi identifikacije, vladi u Beogradu dostavljena je i fotografija Nečajeva ... Odgovor koji je ubrzo stigao iz Srbije, bio je - da je pasoš ispravan, da je izdat bugarskom građaninu Grozdanovu koji je studirao u Beogradu, ali da fotografija ie predstavlja tog bugarskog građanina.

U međuvremenu, 28. avgusta 1872., socijalisti i revolucionari u Cirihu formirali su revolucionarni sud, sud časti, koji je trebalo da utvrdi krivicu Poljaka Adolfa Stempkovskog za hapšenje Nečajeva. Za članove tog suda izabrana su tri Srbina: Pavle-Paja P. Jovanović,  Pavle-Paja St. Jovanović  i Petar Stepić. Sud je Stempkovskog oglasio krivim, ali su vlasti, po prijavi Stempkovskog, prema svim članovima suda preduzeli oštre mere. Većina članova suda časti je proterana iz Švajcarske, a među njima i oba Jovanovića.

Poslednje što su socijalisti u Cirihu učinili za Nečajeva, koji je 9. oktobra naposletku priznao svoj pravi identitet, bilo je, da su pokušali da ga silom oslobode iz ruku švajcarske policije. Najvažnija uloga u celom poduhvatu pripala je Srbima - četrnaestorici njih. Glavni „jurišnik“ pri tom bio je Miloš Andrijević. Probivši se kroz kordon policajaca, zajedno sa ostalim Srbima, on se dokopao okovanog Nečajeva, no zbog slabe podrške nekih Rusa, brzo je bio savladan. Sproveden je u zatvor, a Načajev je vozom otpremljen do granice i tamo predan nemačkoj policiji, koja ga je dalje sprovela do ruskih žandarma.

MADA se cela ova akcija, o kojoj se nekad govorilo širom Evrope, prikazuje na razne načine, pitanje uloge Srba u svemu nigde se ne dovodi u pitanje.  Ni Andrijevića, koji u početku nije hteo policiji da kaže svoje pravo ime, ali je na kraju priznao ko je i rekao da je oficir i da je u Cirih došao radi studija na Politehnici. Kako se iz sačuvanih akata ciriške policije vidi, odmah je, posle toga, bio proteran iz Švajcarske.

Što se tiče fizičkog napada na šefa Ruske sekcije Prve internacionale, Nikolaja Utina, u njemu su Srbi učestvovali barabar sa Rusima, pola-pola. Po Sažinu,  u pitanju je bila obična demonstracija, a po samom Utinu, odnosno po tekstu objavljenom u zvaničnoj publikaciji Prve internacionale („Komplot protiv međunarodnog udruženja radnika'), u pitanju je bio pokušaj - ubistva. „Tek što je on (Utin) tamo stigao (u Cirih) postao je žrtva pokušaja ubistva, za šta mi bez dvoumljenja okrivljujemo Alijansu“, stoji u zvaničnoj publikaciji Prve internacionale. „U Cirihu Utin nije imao drugih neprijatelja do nekolicine Alijansinih Slovena pod komandom Bakunjina... Osam individua koje su govorile slovenski (misli se srpski, pr. a.) vrvbale su Utina na usamljenom mestu u blizini jednog kanala; čim je došao u njihovu blizinu, oni su ga napali s leđa, udarali teškim kamenjem po glavi, opasno mu povredivši oko, i, oborivši ga na zemlju, ubili bi ga i bacili u kanal samo da se nisu pojavila četvorica nemačkih studenata. Spazivši ih, zločinci su se dali u bekstvo ...“

Prema svemu sudeći, Utin je doputovao u Cirih i ne sluteći da se tu nalaze Bakunjin i Nečajev. Doputovao je po nalogu Karla Marksa i Generalnog saveta Prve internacionale, da bi tu, među Rusima, pre svega, prikupio dopunske podatke koji bi se mogli upotrebiti protiv obojice, ali pre svega protiv Bakunjina.

Prikupljanjem „optužujućeg“ materijala protiv Bakunjina, bavila se, u stvari i uglavnom, cela Ruska sekcija Prve internacionale, i to od prvog časa svog postojanja, pa sve dok se, upravo u jesen 1872., posle kongresa Iiternacionale u Hagu, na kojem je Bakunjin isključen iz njenih redova,  nije ugasila kao dogorela sveća. Sem jediog, svi njeni članovi, posle svega, okrenuli su leđa socijalističkom pokretu, a njen šef, Utin, čak je postao carski ruski državni liferant.

FAMILIJARNA ORGANIZACIJA

OSNOVANA u martu 1870., Ruska sekcija brojala je jedva deset članova, međusobno povezanih rodbinskim, prijateljskim i ljubavničkim vezama. Tako malobrojna, sekcija se nije u stvari smela ni nazivati sekcijom. Toga su, izgleda, bili svesni i sami njeni članovi, pa su brzo svoju organizaciju prekrstili u "Komitet ruske sekcije Internacionale", a Marksu, 24. 7. 1870., napisali, da i nije važno koliko članova sekcija ima, već kakav je njihov kvalitet, i da zbog toga i ne misle da broj članova povećavaju.  Za Marksa i Generalni savet, to, međutim, i nije bilo važno. Važno je bilo da je ta sekcija tu i da je ona bila pripravna da se angažuje u obračunu s Bakunjinom...

 SUTRA: NEPOMIRLjIV RAZLAZ MARKSA I BAKUNjINA  

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

POTPISANA SARADNJA: Portal MaxBet Sport novi partner Crvene zvezde